Augusto Boal cijelog je života adaptirao i prilagođavao metodologiju kazališta potlačenih situacijama u kojima se nalazio. Novinsko kazalište razvijeno je kao odgovor na medijsku cenzuru, forum kazalište kao istraživanje mogućnosti borbe protiv opresije estetskim sredstvima. Kada je zbog svog rada u Brazilu bio zatvoren i prognan, nastavio se prilagođavati i dodatno razvijati metodu novim okruženjima. Stigavši u Europu, susreo se s neobičnom situacijom: u jeku takozvanih država blagostanja vrlo je malo ljudi prepoznavalo jasne tlačiteljske strukture u policiji i vojski, kao što je bio slučaj u Brazilu, većina se žalila na nešto drugo. Naime, i u trenucima kada nije postojala jasna vanjska prisila, ljudi su se osjećali neslobodnima: tlačenje je dolazilo iznutra. U isto to vrijeme francuski filozof Louis Althusser razvija teoriju ideologije i prepoznaje isti dualizam. On se nastavlja na marksističku teoriju kako kapitalizam i država, kao nositelji opresivnih društvenih struktura, neprestano tu strukturu moraju reproducirati, te to čine na dva glavna načina. Prvi je onaj koji je Boalu bio dobro poznat iz Brazila: preko svojih represivnih aparata, kao što su policija i država. Drugi je onaj koji je jasnije osvijestio tek u Europi: preko ideoloških aparata države - obitelji, škole, Crkve. Poruke koje smo kroz te kanale primali u potpunosti smo in
ternalizirali, postali su dio našeg vlastitog unutarnjeg glasa, a da to niti ne primjećujemo. Boal je tehnike fokusirane oko dekonstruiranja i borbe protiv unutarnje opresije okupio u knjigu nazvanu Duga želja.
Iako je Boal decidno rekao kako njegove tehnike nisu terapija, one svakako imaju (i) terapijski učinak. U svijetu koji je duboko atomiziran i individualiziran, narušeno mentalno zdravlje prvenstveno se razumije kao problem pojedinca da se uklopi u svijet, problem koji se i rješava na individualnoj bazi, terapijom i/ili lijekovima (ili se pak, dosta često, ne rješava uopće, već ostaje pod cijelim nizom etiketa). Sve više glasova poziva na politizaciju pitanja mentalnog zdravlja. Roberto Freire je u vrijeme dok je Boal stvarao svoje kazalište potlačenih, istraživao, bazirajući se na teorijama Wilhelma Reicha, na koji se način neuroze stvaraju u odnosima između ljudi, te istodobno kako se one ispoljavaju u tijelu.
Ove premise baza su istraživanja grupe "Cups in the head" (igra riječima na jednu od najpoznatijih Boalovih introspektivnih tehnika, policajci u glavi i ideje stvaranja sigurnog prostora susreta i bivanja zajedno uz šalicu kave ili čaja). Ta je grupa, kroz projekt Webbing theatre, organizirala radionicu Luciane Talamonti, umjetnice koja se bavi pitanjem feminističkog pristupa mentalnom zdravlju kroz metode kazališta potlačnih.
Ova radionica dio je Erasmus + projekta Webbing theatre
コメント