Forum kazalište u radu s djecom i mladima s neurorazličitostima

KRUG (Kazališni Resursi za Učenje u Grupi) je zbir edukacijskih resursa iz prakse koji znanje razumije kao zajednički, dijaloški, emancipatorski i uvijek otvoren proces. Ovaj je tekst dio nadopune priručnika za forum kazalište u radu s djecom i mladima i financiran sredstvima Grada Zagreba.

DJECA I MLADI S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU.

Poremećaj iz spektra autizma: put jednog sudionika.

Rad s adolescentima s autističnim osobitostima zahtijeva posebnu pažnju i strpljenje. Forum kazalište omogućuje stvaranje sigurnog prostora u kojem svatko može promatrati, isprobavati i postupno se uključivati u kolektiv.

Priča koju želim podijeliti govori o putu jednog adolescenta tijekom tri godine i o tome kako se putem kazališnih vježbi počeo otvarati svijetu.Kad sam ga prvi put vidjela na radionici, odmah je odabrao „sigurno mjesto“ – ispod stola. Gotovo cijeli trening proveo je tamo, ne podižući pogled i ne odgovarajući na pitanja. Svako aktivno uključivanje činilo se nemogućim: nije bilo kontakta očima niti želje da sudjeluje u bilo čemu.

U toj sam situaciji primjenjivala strategiju nenasilnog uključivanja. Povremeno sam mu nježno nudila da pokuša jednostavnu radnju – uzeti predmet, napraviti nekoliko koraka prema središtu prostorije ili ponoviti kratku rečenicu za mnom. Svako „da“ i najmanjem zadatku bilježilo se kao mala pobjeda.

Čak je i ovo „tiho“ prisustvo nosilo puno rada: promatrao je, proučavao kako se drugi kreću, kako reagiraju na zbivanja i postupno gradio unutarnji osjećaj sigurnosti. Forum kazalište je u tom trenutku imalo funkciju prostora za promatranje i pripremu za sudjelovanje.

Na sljedećoj radionici primijetila sam promjene. Dijete je počelo pokazivati interes za ono što se događa: prilazilo je bliže grupi, promatralo vršnjake, povremeno ponavljalo pokrete drugih i tihim glasom davalo kratke komentare.

Moja je uloga kao trenerice bila pružiti nježnu podršku i mogućnost izbora. Nudila sam mu sudjelovanje u vježbama, ali bez pritiska: „Želiš li doći ovamo i pogledati izbliza?“ — i on bi napravio korak naprijed. Postupno se uključivao u jednostavne parne i grupne igre, pokušavajući komunicirati kroz pokret, mimiku i geste.

Ti mali koraci omogućili su mu sigurno eksperimentiranje sa socijalnim interakcijama. Osjećao je kontrolu nad situacijom i shvaćao da njegovo sudjelovanje ne predstavlja rizik. Forum kazalište ovdje je djelovalo kao most između promatranja i aktivnog uključivanja.

Nakon nekoliko radionica već je sam prilazio grupi, pokazivao znatiželju i pokušavao reagirati na postupke vršnjaka. Podržavala sam ga predlažući zajedničke zadatke: ponoviti pokrete zajedno s drugim sudionikom ili odigrati kratku scenu.

Pogreške su se doživljavale kao dio procesa, a ne kao razlog za kritiku. Postupno je počeo ulaziti u dijalog, ponekad ponavljajući riječi vršnjaka, ponekad dodajući svoje, eksperimentirao je s gestama i mimikom. U tom mu je trenutku Forum kazalište postalo prostor otvorene komunikacije: ovdje je mogao istraživati emocije, izražavati sebe i osjećati se dijelom grupe.

Put jednog adolescenta s autističnim osobitostima kroz Forum kazalište pokazuje koliko je važno uzeti u obzir individualni tempo i osobnost te pružiti izbor. Svaki korak, od promatranja do aktivnog sudjelovanja, predstavlja značajno postignuće.

Forum kazalište omogućuje stvaranje sigurnog prostora u kojem se adolescenti s autizmom mogu postupno uključivati u kolektiv, učiti međusobnoj interakciji i razvijati povjerenje u proces. Čak i minimalno sudjelovanje, poput promatranja ili ponavljanja pokreta, postaje temelj za razvoj socijalnih vještina, emocionalne otpornosti i samopouzdanja.

Za adolescente s PSA preporučuje se davati jasne, konkretne i nedvosmislene upute, te izbjegavati metafore bez objašnjenja. Poželjno je koristiti vizualnu podršku (kartice, sheme, piktograme, timere) i kombinirati verbalne upute s demonstracijom.

Dobro je uvesti isti završni ritual koji pruža osjećaj dovršenosti i sigurnosti.

Važno je posvetiti posebnu pažnju radu s emocijama i tjelesnom osjetljivošću. Mogu se koristiti vizualne ljestvice emocija (termometri osjećaja, piktogrami). Potrebno je unaprijed razgovarati o prihvatljivim oblicima tjelesnog kontakta (ili potpunom izbjegavanju kontakta) te poštovati senzorne granice (zvuk, svjetlo, dodiri). Kod znakova senzornog preopterećenja potrebno je smanjiti intenzitet podražaja, a ne pojačavati socijalni pritisak.

Voditelj u skupini adolescenata s PSA treba biti predvidljiv i dosljedan, održavati smiren i stabilan tempo, izbjegavati nagle emocionalne reakcije te priznavati pravo sudionika da „promatra sa strane“. Važno je stvarati atmosferu bez osuđivanja i osjećaj sigurnosti.

Adolescenti i mladi s ADHD-om (poremećajem pažnje i hiperaktivnosti): pretvaranje energije u resurs.

Forum kazalište pruža jedinstvenu priliku za adolescente s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), jer im omogućuje da budu aktivni, istražuju društvene uloge i uče kako se povezivati s drugima kroz igru i kreativnost.

Želim podijeliti priču o jednom adolescentu s kojim sam radila nekoliko mjeseci i pokazati kako kazališne vježbe pomažu usmjeriti impulzivnost i raspršenost u konstruktivnom smjeru. Kad sam ga prvi put upoznala, odmah se isticao u grupi. Neprestano se kretao, prekidao trenera i vršnjake, prelazio s jedne aktivnosti na drugu. Svaka klasična vježba koncentracije činila se nemogućom. U početku ga nisam pokušavala zaustaviti, nego sam njegovu energiju usmjeravala u dinamične igre. Bile su to kratke improvizacije uloga, brzi pokreti, mini-igre u kojima je njegova impulzivnost mogla biti korisna. Svaki put kad bi uspio izvesti radnju unutar okvira zadatka, bilježila bih to kao mali uspjeh. Čak i takvi kratki trenuci uključivanja davali su mu osjećaj kontrole i spoznaju da njegova energija može biti resurs za grupu, a ne izvor kaosa.

Na sljedećim radionicama primijetila sam da adolescent pokazuje sve više pažnje prema onome što se događa: povremeno je slušao upute, ponekad bi se zaustavio i manje ometao druge u grupi. Koristila sam vježbe podijeljene u kratke i dinamične blokove kako bih održala njegov interes i pažnju. Primjerice, u igri „stani–kreni“ mogao se uključiti na nekoliko sekundi, a zatim „odmoriti“, promatrajući druge sudionike. Naizmjenično smo koristili pokret, kratke dijaloge i improvizacije kako se energija ne bi pretvorila u kaos, nego postala dio zajedničke igre. Postupno je sudjelovao sve dulje, pokušavajući se povezati s grupom kroz pokret, mimiku, kratke replike i geste.

Važno je da se adolescenti s ADHD-om brže uključuju kada vide priliku za aktivno djelovanje, a ne samo slušanje uputa. Fleksibilnost vježbi, podrška voditelja i pozitivno jačanje svakog postignuća pomažu usmjeriti impulzivnost u konstruktivan smjer, razvijati pažnju i socijalne vještine.

Priča ovog adolescenta primjer je kako Forum kazalište pomaže djeci s ADHD-om pretvoriti energiju u resurs. Kroz zajedničku igru i kreativne eksperimente uče kako se međusobno povezivati, razvijati samokontrolu i osjećati se dijelom grupe, zadržavajući pritom svoju individualnost. Svaki mali uspjeh jača samopouzdanje i otvara nove mogućnosti za socijalni i emocionalni razvoj.

Posebnost rada s adolescentima s ADHD-om u Forum kazalištu jest da se koncentracija može održati samo kroz dinamiku i raznolikost vježbi. Voditelj treba održavati jasnu, stabilnu strukturu radionice, biti emocionalno neutralan i podržavajući, brzo reagirati na znakove preopterećenja sudionika te modelirati poželjna ponašanja (smirenost, poštovanje, jasnoću).

U načelu, rad treba biti usmjeren na minimiziranje ometajućih faktora i maksimiziranje uključenosti. Trajanje svake vježbe ne bi smjelo prelaziti 5–10 minuta. Potrebno je često mijenjati aktivnosti kako bi se spriječila dosada i gubitak pažnje. Važno je davati jednu uputu odjednom, koristiti korak-po-korak naredbe i provjeriti je li sudionik razumio zadatak prije prelaska na sljedeći korak. Ako je potrebno, ponoviti uputu istim riječima i smirenim tonom.

Može se koristiti simbolički sustav nagrađivanja (žetoni, bodovi, naljepnice) ili verbalno poticanje za svaki, pa i najmanji uspjeh u samokontroli, koncentraciji i praćenju pravila. Tijekom radionice adolescentu se mogu dati korisne odgovornosti, poput praćenja tišine tijekom izvedbe zadataka.

Može se uvesti fizički predmet (lopta, štapić) koji daje pravo govora. Govori samo onaj tko drži „Predmet govorenja“. To stvara jasno i lako kontrolirano pravilo.

Preporučuje se uključiti vježbe koje zahtijevaju brzo prebacivanje pažnje i kontrolu pokreta, u kojima se naglo prekida kretanje ili brzo prelazi s aktivnog trčanja na sporo kretanje prema dogovorenom signalu (npr. pljesak).

Kod znakova preopterećenja preporučuje se privremeno smanjenje stimulacije i prelazak na ritmične, ponavljajuće radnje. Preporučuje se uvesti jasne tjelesne signale samoregulacije: na primjer, gestu „stop“, korak unatrag, dodir prsiju ili brojanje do pet.

Važno je ne zahtijevati dugotrajnu statičnu pažnju, već graditi proces kroz pokret i uključivanje tijela.

Ljilja Ostrižnaja je Ukrajinka. Po struci je likovna terapeutkinja s likovnom edukacijom, psihologinja i certificirana ICF coach.

Posljednje dvije godine njezin je rad usmjeren na pružanje podrške izbjeglicama iz Ukrajine – djeci i njihovim roditeljima – koji se suočavaju s teškom i dugotrajnom prilagodbom.