Svijet je kazalište: radionica za srednjoškolce_ke u Bjelovaru

Ove jeseni su Josipa Lulić i Doria Jukić održale kraj Bjelovara radionicu forum kazališta namijenjenu učenicima i učenicama Komercijane i trgovačke škole (KTŠ) u Bjelovaru. KTŠ je jedna od dobitnica nagrade Krunoslav Sukić za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava, te sudjeluje u radu Foruma mirotvornih škola u organizaciji Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.

Prvog dana radionice, nakon vježbi, u razgovoru o temama koje su se otvorile i koje su polaznice prepoznale kao one koje ih najviše tište, profilirala se jedna na koju su sve reagirale: pitanje pristanka na fotografiranje. Naime, u skladu sa zakonskim promjenama u škole se počela uvoditi praksa da učenici moraju dati privolu za fotografiranje i objavu fotografija na kojima se nalaze. Problem se javljao u slučajevima kad privole ne bi bilo: bez obzira na nepristajanje učenica, škola bi kontaktirala njihove roditelje i od njih dobila pristanak. Nastavnice su bile zbunjene: fotografije su im bile potrebne za e-dnevnik, i bile su uvjerene da će učenicima biti žao kada ne budu bili prisutni na školskim fotografijama, a osim toga - riječ je o generacijama koje se po cijele dane slikaju se za društvene mreže. Učenice su bile jasne: jedno je kad se fotografiraju samostalno, pod vlastitom kontrolom i u vlastitim uvjetima, drugo je kad ih fotografira i objavljuje netko drugi. Uostalom imale su i direktni povod da od toga zaziru: iskustva da su slike iz e-dnevnika (fotografirane dok su bile znatno mlađe) poslužile kao povod ismijavanju i buliranju. Iz tog su događaja nastale dvije forumske mini-priče: prva o ismijavanju, druga o tome kako strada netko tko se poželi usprotiviti buliranju.

Ipak, osnovna tema u pozadini problema fotografiranja ticala se činjenice da su učenice duboko osjećale kako se njihova riječ ne uzima ozbiljno. Fotografije su samo okidač koji je pokrenuo cijelu lavinu pitanja i artikulirao osjećaj neslobode unutar sistema obrazovanja (“znate li da se ne smijemo sami ispisati iz škole čak ni NAKON što navršimo 18 godina?” pitala je jedna polaznica). Međutim, škola ne njeguje slučajno prostor neslobode, niti je stvar samo u osobnim odlukama nastavnika: u igri je puno širi sustav. Paulo Freire u svojoj kritici “bankarskog” sustava obrazovanja, koje prepoznaje u svim velikim školskim sustavima, govori kako je osnovni cilj sustava načiniti od djece dobro prilagođene građane. Oni koji su prilagođeni, tumači Freire, ne postavljaju neugodna pitanja, ne donose odluke o svom životu, pasivno prihvaćaju tuđa pravila. Integraciju, s druge strane, Freire smatra “distinktno ljudskom aktivnošću. Integracija je rezultat sposobnosti da se adaptiramo realnosti plus kritička sposobnost da donosimo odluke i da tu realnost transformiramo”. Slično tvrdi i Althusser kada u školama prepoznaje jedan od ideoloških aparata države. Tzv. skriveni kurikulum kao jednu od najvažnijih lekcija poučava upravo prilagodbu u spomenutom freirovskom značenju, poslušnost sustavu, prihvaćanje specifične konstelacije moći u društvu kao transhistorijske, gotovo prirodne datosti: tako je kako je, naučite se prilagoditi! Želimo li pružiti otpor “bankarskom obrazovanju”, naš je zadatak da tražimo pukotine u procesu prilagodbe, te da na njima inzistiramo: drugačiji svijet je moguć! Fotografije postaju puno više, postaju polje borbe za vlastitu ljudskost.

Večer prvog dana obilježio je događaj za koji bismo pretpostavile da je dio predstave nevidljivog kazališta, samo da nismo znale da je život često puno neobičniji nego teatar. Pojavio se snimatelj. Naime u projektu je bilo predviđeno da će se javna izvedba kao i dio procesa snimiti, kako bi ostao materijal koji bi se mogao koristiti u drugim školama i s drugim učenicima. Radionica je postala prostor sukoba između različitih želja, profiliranja antagonizama, savezništava i pozicija moći: predstavnice škole govorile su o potpisanim privolama za snimanje, snimatelj o vlastitoj potrebi da napravi film, dio učenica o tome kako se ne žele snimati i kako žele da se njihove želje poštuju, drugi dio učenica o svojoj želji da njihov rad ostane zabilježen na filmu. Nama je bilo važno da se i same izvježbamo kako se postaviti s obzirom na zahtjeve donatora (koji se često nađu u nesuglasju s potrebama koje se u samoj situaciji pojave - jedan od razloga zašto nam je iznimno važno da dio aktivnosti uvijek održavamo na posve volonterskoj bazi, izvan diktata kapitala), kao i da otvorimo temu osnovnog feminističkog načela: pristanak je slobodan tek ukoliko se može povući u bilo kojem trenutku.

Završni dogovor bio je da se snimaju samo oni koji to žele, kao i da će završni snimak svatko od sudionika autorizirati prije objave. Jedna od intervencija, za koju je zaslužan upravo snimatelj Antonio Balog, bila je ta da ponudi svoj fotoaparat učenicama, pretvarajući ih na licu mjesta iz objekata u subjekte, humanizirajući ih. Rezultat je ovaj film.



23 views0 comments