Svježa krv u razgovoru s Dinkom Krehom


Jedna od tema kojom smo se bavile mnogo, kako POKAZ u cjelini, tako i Magdalene Herucine, bila je seksizam, i svi njegovi skriveni pipci. U predstavi Svježa krv posebno smo se dotakli pitanja seksizma koji nije evidentan i otvoren, kojemo se ne možemo suprotstaviti u javnom prostoru, a da nas se ne optuži za trač i klevetu, te o kojemu teško možemo govoriti, a da ne izlažemo žrtve novoj liniji napada. Zato smo odabrali forum kazalište, kroz koji smo prikazali stvarne situacije, ali bez navođenja imena, na taj način doslovno izvlačeći pod svjetla reflektora teme koje se smatraju privatnima i intimnima. Kako je Barbara Santos napisala, opresija stanuje u intimi.


Cijeli razgovor pročitajte na Kulturpunktu


KP: Zajedno smo sudjelovali u stvaranju i izvedbi predstave Svježa krv u sklopu tvoga rada u Centru za kazalište potlačenih POKAZ, a nedavno si na sličnu temu objavio i tekst Muškarci koji vole žene: seksizam na književnoj ljevici. Možeš li se kratko osvrnuti na obrađenu problematiku?
Nije nikakva tajna da nam je književno polje mizogino i seksističko (premda ono to vjerojatno nije više od društvenog prosjeka). Činilo mi se bitnim da o toj tematici pokušam razmišljati i pisati stoga što dolazim "s druge strane": u svojim formativnim godinama sam seksizam i mizoginiju književne scene srkao poput mlijeka, uvjeren da bez njih nema ni književnog života. To je bilo prije više od decenije; danas stvari malo drukčije izgledaju, dijelom i uslijed smjene generacija. Posljednjih se godina književna scena napunila milenijalacima koji u javnosti jako dobro barataju woke žargonom i liberalnim bontonom, čak se i deklariraju kao feministi – dapače, time grade kulturnu distinkciju u odnosu na zatucane patrijarhalce i nacionaliste – a u prostorima u kojima im se to može ordinarni su seksisti, ako već ne i seksualni napasnici. O tim izgredima uglavnom se glasno šuti: sve ostaje na razini javne tajne, i tako uglavnom izmiče javnoj kritici.
Scena-predstava Svježa krv rađena je metodom forum kazališta, što podrazumijeva javnu izvedbu i uključivanje publike u tok događanja na sceni. Igrali smo na Danima otvorenih vrata Atelijera Žitnjak, dakle pred mahom umjetničkom i kulturnjačkom publikom, a pokušali smo prikazati predatorsko ponašanje jednog dobro umreženog urednika-izdavača prema mlađim kolegicama u polju. Bio je to i pokušaj da događanja koja po pravilu ostaju zakopana duboko u sferi privatnoga doslovce izvedemo na pozornicu, u javnost. Sudeći po reakcijama koje smo izazvali, rekao bih da je problematika vrlo akutna i prepoznatljiva.
7 views0 comments

Recent Posts

See All