Naše predstave
Ovdje možete naći osnovne informacije o nekim od predstava forum kazališta koje su nastale kroz godine rada s različitim zajednicama. Ovo je tek mali izbor predstava, te ćemo s vremenom stranicu dopuniti!
I'm not racist, but...
Predstava I'm not racist, but... je work in progress predstava forum kazališta koja je proizašla iz inovativnog spajanja kazališnih metoda, specifično onih kazališta potlačenih, s izgradnjom i organiziranjem zajednice, te podrškom za usvajanje hrvatskog jezika. Dio grupe koji je bio aktivniji u programu Kazališnog jezika odlučio je prikazati predstavu koja bi govorila o nekim problemima s kojima se susreću stranci (tražitelji azila, migrantski radnici, nositelji međunarodne zaštite) u gradu Zagrebu, u kojem svi žive. Sama predstava se sastoji od četiri dijela: u prvom se kroz simbolički kor prikazuje funkcioniranje sustava koji kroz uskraćivanje resursa stvara podjele u društvu. Prvi je dio reflektiran u zadnjem u kojem se vraća makro-slika društva, specifično države i njenih represivnih aparata. U drugom i trećem dijelu umjesto makro-pogleda spuštamo se u življena iskustva koja donose glumci, i kojima je prikazan cijeli niz konkretnih situacija opresije - od mikroagresija, kolutanja očima i vrijeđanja, do odbijanja najma stana ili kršenja radničkih prava.
Lakši put
Lakši put se bavi problemom pristupa kvalitetnom obrazovanju za djecu romske narodnosti. Predstava počinje s prikazom povijesnih nepravdi i diskriminacije koje su dovele do trenutnog stanja - u Međimurju većina djece pohađa segregirane razrede, u srednjoj je školi samo 30% romske djece, na fakultetu njih tek 0.5%. Predstava prikazuje konkretne probleme u školovanju (inojezičnost, diskriminaciju, stavove nastavnika i lokalne zajednice) koji doprinose ovoj slici.
Samo pas
Predstava "Samo pas" nastala je u sklopu foruma u kvartu, u mjesnom odboru Volovčica. Radnja prati protagonisticu Anu koja nakon što je sudjelovala na tribini o zaštiti životinja primjećuje kako je susjedov pas već dugo vremena vezan u dvorištu, do te mjere da mu je lanac već urastao u kožu na vratu. Pokušava razgovarati o tome s vlasnikom psa, no on ne vidi problem - za njega je pas upravo to - vlasništvo. Poziva i komunalno redarstvo i veterinarsku inspekciju, koji imaju u svojoj jurisdikciji mogućnost da nešto poduzmu, no oni se oglušuju. Na poslijetku piše i prijavljuje policiji, što joj donese tek prijetnju da će ona sama završiti s prijavom.
Škola po Petru
U prvoj sceni pratimo ravnateljicu koja nakon dopisa od Ministarstva obrazovanja o mjerama štednje prolazi zbornicom. Zaustavlja ju profesor kemije s pitanjem je li moguće dobiti dodatno financiranje za projekt koji bi htio provesti s učenicima, čime zarađuje frustraciju i bijes ravnateljice. S tim osjećajima dolazi u razred, u kojem je Petar - dječak koji uvijek previše pita, ne pazi i ne uči (barem iz učiteljeve perspektive). No dok su učitelju leđa okrenuta, vidimo kako je Petar i neprestano izložen zadirkivanju učenica iz razreda, te kada jedna od njih padne, učitelj vrlo lako optuži Petra da je kriv.
U zadnjoj sceni svjedočimo sastanku Petra, njegove majke i školske pedagogice. Pedagogica prijeti kaznom koja bi utjecala na Petrovu mogućnost da dobije stipendiju, na što Petar konačno poludi i pobuni se. Taj zadnji čin pobune donosi mu konačnu kaznu.
Predstava je nastala na radionici u oviru Foruma u kvartu, te je bazirana na iskustvima kako učenika_ca, tako i nastavnika_ca i roditelja koji su sudjelovali na radionici.
Lijepa Naša
Chia dolazi na granicu Hrvatske, zaustavlja ga policija. On je izgubio svoju obitelj i dom i traži zaštitu. Policija ga prebacuje u Porin, tamo se različite službe loptaju s njime dok ga ne ostave u sobi da čeka. Bezlična birokracija mu na papiru dozvoljava rad i život, ali neprestano loptanje i čekanje dodatno iscrpljuje Chiu koji mjesecima gradi život u Hrvatskoj do trenutka kada dobija negativ. Tada mu se ruši svijet, no slamku spasa predstavlja mogućnost da dobije papire preko radne dozvole. Šef je zadovoljan s njegovim radom i za kratko vrijeme Chia je siguran - no posao ide loše i šef ga mora otpustiti, što automatski ostavlja Chiu bez doma, bez sigurnosti, stana, prihoda, zdravstvenog - bez života.
Dok smo radili na predstavi Lijepa Naša, jedan od glumaca doživio je upravo Chijinu sudbinu - iako je pobjegao od rata i nasilja i godinama čekao da mu Hrvatska odobri azil, bio je prisiljen otići. Ovu predstavu igramo u njegovo ime.
