top of page
Ilustracija_cyberb_5png.png

Cyberbullying - zajednički priručnik roditelja, djece i škole

Kako postupiti u slučajevima nasilja putem interneta

Osnovni podaci o projektu Neki drugi svijet, suradnja s OŠ Frana Galovića, zašto smo i kako odlučili raditi na donošenju zajedničkog protokola svih aktera

Što je nasilje putem interneta, kako ga prepoznajemo, koje posljedice ostavlja, koliko je prisutan u zagrebačkim školama danas? Što trenutno važeći protokol o sprečavanju nasilja govori o cyberbullyingu?

Forum kazalište

Što je to forum kazalište i kakve veze kazalište ima sa cyberbullyingom? Kako smo pripremili interaktvinu predstavu i što smo sve iz nje saznale? Kako smo uključile sve učenike, roditelje i razrednike viših razreda OŠ Frana Galovića u izradu protokola?

Prijedlog protokola za postupanje  u slučajevima nasilje putem interneta

Što smo naučile i kako dalje?

Ilustracija_cyberb_7.png

UVOD

Protokol koji se nalazi pred Vama nastao je kao jedan od rezultata projekta “Neki drugi svijet - podrška roditeljima u sprječavanju cyberbullyinga”. Projekt je provodila udruga Centar za kazalište potlačenih - POKAZ u suradnji sa OŠ Frana Galovića iz Zagreba, a financiran je od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade kao projekt podrške roditeljstvu u 2023. godini.

Sadržaj ovog priručnika velikim je dijelom proizašao iz zajedničkih aktivnosti djece, roditelja, nastavnika i stručnog osoblja OŠ Fran Galović te članova udruge POKAZ. Namjera mu je pružiti smjernice o tome kako uspostaviti učinkovit model suradnje između škola i obitelji u rješavanju problema internetskog nasilja, ali i uključiti preporuke o tome kako roditelji i škole mogu stvoriti sigurno i poticajno okruženje za djecu.

Jedan od ključnih koraka u svakom programu prevencije jest podizanje svijesti o postojanju problema. Kada je riječ o sprječavanju nasilja u školama, problem je bio (a ponekad to i dalje jest) negiranje samoga postojanja međuvršnjačkog nasilja. Uz to, u školama kruže mitovi o zlostavljanju s kojima se valja razračunati. Na primjer, postoji uvjerenje da je nasilje među vršnjacima normalan dio odrastanja, puka šala i zabava, ili da je korisno za "izgradnju karaktera". Za uspješnu prevenciju, važno je da učitelji, roditelji i učenici postanu svjesni i cyberbullyinga i općenito međuvršnjačkog nasilja. Potrebna su kontinuirana stručna usavršavanja za učitelje kako bi razumjeli prirodu cyberbullyinga i stvarne posljedice ovog teškog i upornog oblika nasilja. Gledano dugoročno, povoljan i željeni utjecaj ovog projekta kreće se u smjeru podizanja svijesti, smanjenja cyberbullyinga među djecom, povećanja roditeljskih kompetencija za podršku djeci, razvoja suradnje škola i obitelji u sprječavanju internetskog zlostavljanja, osnaživanja nastavnika za razvoj preventivnih programa, te pomaku prema suosjećajnijem i informiranijem pristupu u sprječavanju internetskog nasilja. 

Projekt “Neki drugi svijet” imao je za cilj podržati roditelje osnovnoškolske djece u razvijanju roditeljskih vještina i ojačati partnerstva između obitelji, organizacija civilnog društva i škola u prevenciji elektroničkog nasilja korištenjem metodologije forum kazališta.

Jedna od najvažnijih stavki u suzbijanju i prevenciji nasilja putem interneta, jest osvještavanje mladih o tome da se ne povlače u sebe, kao i da je neophodno reagirati na svaki oblik nasilja i govoriti o njemu. Kod promatrača valja razviti svijest i empatiju potrebnu da reagiraju i obavijeste odrasle osobe o nasilnom ponašanju, a ne da šutnjom odobravaju ono što se zbiva. Metodologija forum kazališta, o kojoj će više riječi biti kasnije, upravo se koristi alatima za aktiviranje “tihe većine” i potiče sudionike na aktivno sudjelovanje i istupanjeiz pasivne mase. Interaktivna forum predstava koju smo osmislili na temelju iskustava polaznika radionice prikazala je primjere internetskog zlostavljanja iz stvarnosti i njihov utjecaj na djecu i obitelji. Predstava je, u sklopu roditeljskih sastanaka, bila prikazivana učenicima, nastavnicima i roditeljima; roditelji su bili potaknuti da preispitaju svoje trenutne vještine i znanja, te su im pruženi praktični alati za pomoć svojoj djeci, kako u prevenciji nasilja, tako i u intervenciji.

U sklopu projekta održane su i višednevne edukativne radionice iz metodologije forum kazališta za nastavnike i stručno osoblje škole. Cilj radionica bio je osposobiti ih za izradu vlastitih preventivnih programa utemeljenih na ovoj metodologiji, kako bi učinkovite prakse dobile mogućnost širenja i izvan okvira ovog projekta.

POKAZ je ostvario suradnju s osnovnom školom Frana Galovića¸ kao nastavak uspješne zajedničke suradnje u provedbi preventivnih programa koja traje još od 2014. godine, kada je skupina koju danas čini POKAZ djelovala u sklopu udruge Zagrebačkog savjetovališta protiv nasilja djece i mladih “Luka Ritz”. Luka Ritz, koji je 2008.g. smrtno stradao zbog posljedica vršnjačkog nasilja bio je učenik OŠ Frana Galovića. Tijekom ovog dugoga razdoblja suradnje, POKAZ je uspostavio dobar odnos sa školom i njezinim osobljem. Mnogi nastavnici sudjelovali su u našim treninzima za forum kazalište i bitno se upoznali s ovom metodologijom.

S obzirom na to da je problem cyberbullyinga u školama sve značajniji, škola i POKAZ prepoznali su potrebu za daljnjom suradnjom u ovom području. Kroz razgovore smo otkrili veliku potrebu za razvojem suradnje u podršci roditeljstvu, kao i za zajedničkim naporima škole i obitelji u rješavanju problema. Naša organizacija predstavila je ideju projekta za borbu protiv cyberbullyinga kroz forum kazalište, dok je škola prepoznala vrijednost projekta i izrazila interes za sudjelovanje.

Mnoga dosadašnja istraživanja o suzbijanju i prevenciji elekroničkog vršnjačkog nasilja, uključujući i istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, potvrđuju kako je za uspješno rješavanje problema potrebno uspostaviti efikasna preventivna pravila, te razviti suradničke intervencije koje uključuju nastavnike, roditelje i učenike. Svako e-nasilje mora biti prijavljeno, a pristup kršenju pravila usuglašen i konzistentan. Pritom, gotovo sva istraživanja naglašavaju da postoji nekoliko bitnih područja na kojima je potrebno raditi kako bi se svi oblici nasilja uspješno smanjili. To su: podizanje svijesti, školska pravila o nultoj toleranciji na nasilje, nadzor u domovima i školama, te adekvatni programi koji imaju za cilj smanjenje vršnjačkog nasilja.


Razlog za stvaranje zajedničkog protokola bila je želja da utječemo na sva bitna područja, da uključimo sve dionike, kao i da pristupimo problemu na sveobuhvatan način. Primijetili smo da u borbi protiv internetskog nasilja nedostaje sinergije između škole i roditelja, te smo htjeli osmisliti model suradnje koji bi mogao poslužiti kao primjer i u drugim školama, koje bi ga mogle prilagoditi vlastitim potrebama. Prema istraživanjima, gotovo svako peto dijete u Hrvatskoj između 9 i 17 godina tvrdi da njihovi roditelji rijetko ili nikada ne razgovaraju s njima o aktivnostima na internetu, dok se dvije trećine roditelja smatra manje vještim od svoje djece u korištenju novih tehnologija. 
Uključivanjem roditelja putem forumskih predstava, distribucijom letaka kroz školu i ovim protokolom, želimo ih osvijestiti o problemu, pružiti edukaciju o prevenciji i rješavanju problema, te ih osnažitiza podršku djeci. 

Ovaj protokol, kao razvijeni model suradnje škole i obitelji u sprečavanju elektroničkog nasilja, planiramo predstaviti Gradu Zagrebu, koji će ga imati mogućnost distribuirati svim školama kojima je osnivač. Također, namjeravamo nastaviti s radionicama i implementacijom modela u drugim školama u Hrvatskoj.
 

Cyberbullying je oblik nasilja koji se događa na društvenim mrežama, platformama za dopisivanje i u videograma. To je ponavljajuće ponašanje s namjerom zastrašivanja i sramoćenja osobe. Neki od primjera jesu širenje laži, objavljivanje neprimjerenih fotografija, slanje uvredljivih poruka, lažno predstavljanje i slanje neprimjerenih poruka u ime druge osobe, stavljanje oglasa seksualnog ili provokativnog sadržaja u ime žrtve uz njezin broj ili adresu, ignoriranje ili isključivanje na društvenim mrežama i/ili aplikacijama za dopisivanje i dr.

Žrtve cyberbullyinga nerijetko se osjećaju nesigurno čak i u vlastitom domu, a posljedice mogu biti dugotrajne: mentalne (uzrujanost, ljutnja), emocionalne (sram, gubitak interesa), i fizičke (umor, nesanica, glavobolje). Postoje dva tipa nasilja: izravan napad i napad preko posrednika. Izravan napad odnosi se na slanje uznemirujućih poruka, krađu lozinki, objavljivanje privatnih podataka, slanje uznemirujućih slika i virusa, te lažno predstavljanje. Nasilje preko posrednika događa se kada počinitelj za napad koristi treću osobu. Primjer je kad dijete dozna lozinku drugog djeteta pa s njegove e-mail adrese šalje uznemirujuće poruke, čime žrtva izgleda kao počinitelj. Takvo je nasilje posebno opasno, budući da su počinitelji nerijetko odrasli s lošim namjerama.

Cyberbullying obuhvaća poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, i širenje uvredljivih komentara. Anonimnost interneta počiniteljima priskrbljuje osjećaj nekažnjivosti, što povećava učestalost nasilnog ponašanja. Učenici ovakvo nasilje nerijetko provode bez direktne namjere da povrijede ili uznemire druge, ali ne shvaćaju da se radi o zlostavljanju, budući da ne vide i ne osjećaju neposrednu štetu ili posljedice svojih djela. To je i glavni problem s virtualnim zlostavljanjem suvremenim tehnologijama: ono nije neposredno vidljivo, ne materijalizira se smjesta, ali boli jednako kao i izravno nasilje, te ima i dalekosežnije posljedice, zbog učestalosti i širine uključene publike. 

Vršnjačko nasilje jača u okruženjima u kojima ne postoji reakcija na nasilje i u kojima se ne uspostavlja nulta tolerancija na nasilje. Kako bi se smanjilo potrebni su preventivni programi i asertivne intervencije. Preventivni programi promoviraju stvaranje pozitivne klime i odgovorno ponašanje, dok intervencije uključuju nadoknadu štete žrtvama i disciplinske mjere sa svrhom da devijantno ponašanje promijene u odgovorno. Cyberbullying može imati traumatične posljedice koje traju cijeli život, a manifestiraju se među ostalim i kroz depresiju, anksioznost, socijalnu izolaciju, lošiji školski uspjeh, narušeno zdravlje i suicidalne namjere.

Osoba koja je žrtva cyberbullyinga nerijetko ne može pronaći mir ni u vlastitom domu i ponekad trpi zlostavljanje i po 24 sata bez prestanka.


Tim znanstvenica s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i suradničkih institucija proveo je istraživanje pod nazivom "Istraživanje vršnjačkog nasilja kod djece i mladih grada Zagreba (IVNA-ZG)". Istraživanje je trajalo od svibnja do srpnja 2023. godine i provedeno je online i metodom olovka-papir. Obuhvaćalo je kvantitativni i kvalitativni dio, uključno s perspektivama učenika osnovnih i srednjih škola, njihovih roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika kako bi se ispitala pojavnost vršnjačkog nasilja. U kvantitativnom dijelu sudjelovalo je 2.075 učenika iz 15 osnovnih škola, 5.189 učenika iz 16 srednjih škola, 2.614 roditelja te 712 odgojno-obrazovnih djelatnika. U kvalitativnom dijelu sudjelovalo je 19 učenika, dvije učiteljice, jedna pedagoginja, jedna ravnateljica i troje roditelja iz osnovnih škola, te 24 učenika, sedam nastavnika, jedna socijalna pedagoginja, jedan ravnatelj i osmero roditelja iz srednjih škola.

Cilj istraživanja bio je ispitati pojavu vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u Zagrebu. Formiran je reprezentativni uzorak učenika osnovnih i srednjih škola te prigodni uzorci njihovih roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika (učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja).

Najčešći oblici elektroničkog nasilja u osnovnim školama jesu objede putem interneta ili poruka, širenje tračeva, te isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama. Unutar dva mjeseca, 51,6% učenika osnovnih škola doživjelo je ružno govorenje o sebi putem interneta ili poruka, dok je 29% to isto činilo. Govorenje ružnih stvari o njima doživjelo je 50,6%, a počinilo 30,2% učenika. Širenje tračeva doživjelo je 32,3%, a počinilo 16,8% učenika. Isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama doživjelo je 41,3% učenika, a počinilo 29,9%. Ovi oblici nasilja također su najčešći među učenicima srednjih škola, s 44,1% koji su doživjeli da se o njima ružno ili neprimjereno govori putem interneta i poruka i 27% koji su to činili. Objede na svoj račun doživjelo je 41,7%, a počinilo 23,1% učenika. Širenje tračeva doživjelo je 23,7%, a počinilo 10,5% učenika. Isključivanje ili ignoriranje na društvenim mrežama doživjelo je 32,3%, a počinilo 24,5% učenika.

Najčešće posljedice doživljenog tradicionalnog nasilja među učenicima osnovnih škola jesu usamljenost, samoozljeđivanje i suicidalne ideje, dok su u slučaju elektroničkog nasilja to usamljenost i samoozljeđivanje. Počinjeno tradicionalno nasilje najčešće je povezano s izradom plana za suicid i suicidalnim idejama, dok je počinjeno elektroničko nasilje povezano s pokušajem suicida. Kod učenika srednjih škola, najčešće posljedice doživljenog tradicionalnog i elektroničkog nasilja jesu usamljenost, depresivnost, anksioznost i stres. Počinjeno tradicionalno nasilje najčešće je povezano s izostajanjem iz škole, izradom plana za suicid i pokušajem suicida, dok su posljedice počinjenog elektroničkog nasilja depresivnost, anksioznost, stres, izrada plana za suicid i pokušaj suicida.

 

 

PROTOKOL O POSTUPANJU U SLUČAJU NASILJA MEĐU DJECOM I MLADIMA

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u ožujku 2024.g.  donijelo je novi Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, s kojim je prestao važiti Protokol Vlade RH iz veljače 2004.g.

Protokol se temelji na različitim međunarodnim konvencijama, smjernicama i zakonima, uključujući Konvenciju o pravima djeteta koja naglašava pravo svakog djeteta na život, razvoj i zaštitu od nasilja. Države su dužne poduzeti sve potrebne mjere kako bi djecu zaštitile od fizičkog i psihičkog nasilja, zanemarivanja i zlostavljanja, te omogućile socijalne programe koji će pomoći djeci i onima koji se o njima brinu.

Protokol se također naslanja na Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, koja ističe da djeca s teškoćama u razvoju trebaju imati ista prava kao i druga djeca, uz posebnu zaštitu od nasilja i zlostavljanja. 

Zaštita od nasilja među djecom i mladima u RH je zakonski regulirana Ustavom Republike Hrvatske, te zakonima: Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, Zakon o sudovima za mladež, Zakon o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje, Obiteljski zakon, Kazneni zakon, Prekršajni zakon, Zakon o kaznenom postupku, Zakon o elektroničkim medijima i Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima. 

Nacionalna razvojna strategija Hrvatske do 2030. godine cilja na unaprjeđenje sustava socijalne skrbi za djecu i mlade, uključujući prevenciju i smanjenje svih oblika nasilja. Sve ove smjernice i zakoni oblikuju novi protokol, kako bi se osigurala bolja međuresorna suradnja i učinkovitija zaštita djece.

Novi protokol u definiciju nasilja uključuje i elektronično nasilje koje definira kao verbalno, socijalno i psihološko zlostavljanje putem interneta, e-mailova, društvenih mreža, blogova, videa i mobilnih telefona, kojem je cilj povrijediti, uznemiriti ili naštetiti djetetu, bilo putem tekstualnih ili video poruka, fotografija, poziva ili neugodnih komentara. Ovakvo nasilje može provoditi pojedinac ili grupa djece. Nasilje putem interneta između ostalog obuhvaća: slanje anonimnih, neprikladnih poruka i korištenje govora mržnje, poticanje grupnog verbalnog nasilja na društvenim mrežama, širenje uvredljivih komentara o drugoj djeci, vrijeđanje i nazivanje pogrdnim imenima, kreiranje web stranica ili blogova koji izruguju drugu djecu, slanje tuđih fotografija radi javnog ocjenjivanja, fotografiranje i snimanje djece s ciljem izrugivanja, otkrivanje i dijeljenje osobnih informacija bez dozvole, "provaljivanje" u tuđe e-mail adrese, slanje uvredljivih i neugodnih sadržaja, prijetnje smrću i druge prijetnje, izlaganje neprimjerenim sadržajima, spolno uznemiravanje i spolno mamljenje (grooming), sve druge oblike nasilne elektroničke komunikacije među djecom.
Sam se protokol odnosi na državne i javne institucije iz različitih resora - škole, sustav socijalne skrbi, medicinski sustav, policiju itd. On otud obuhvaća veoma široko područje, ali mu upravo zbog toga i nedostaju suptilnosti koje omogućuje svakodnevni rad u razredu i brojna raznolika iskustva i potrebe djece koja se nađu uključena u slučajeve vršnjačkog nasilja, a posebno u slučajevima cyberbullyinga. Naime, smjernice za postupanje traže od škola uniformnu reakciju i prijavljivanje nasilja na način na koji škole to ponekad nisu u mogućnosti činiti. U slučaju nasilja putem interneta protokol pak ne nudi smjernice – primjerice u slučajevima kada nije poznat počinitelj, jer je anoniman, skriven iza lažnih profila i jednokratnih e-mail adresa, a nasilje se perpetuira prosljeđivanjem i dijeljenjem sadržaja. Svjesni smo da što je udaljenost veća i što su smjernice obuhvatnije, one tim manje odgovaraju na pitanja vezana uz neposredna iskustva i probleme u svakodnevici. Stoga smo ovim projektom željeli pružiti školama, roditeljima i djeci platformu i metodologiju koja bi im omogućila da uče jedni od drugih, da se međusobno organiziraju i kreiraju dokument koji bi dolazio iz njihovih potreba i iskustava.

 

Ilustracija_cyberb_10.png

CYBERBULLYING

Ilustracija_cyberb_1.png

METODOLOGIJA
Forum kazalište

Kazalište potlačenih nastalo je u Brazilu, prvenstveno zaslugom Augusta Boala, koji je zajedno sa svojom kazališnom skupinom odlučio naglavačke okrenuti format klasičnog kazališta. Klasično kazalište podrazumijeva pasivnu publiku, za koju prostor u kojem se predstava izvodi nema veze s njihovim življenim iskustvima, a predstave govore o njima dalekim temama. Ništa od toga nije privlačilo Boala. Za njega se, naime, kazalište ne nalazi samo u posvećenim hramovima: kazalište je cijeli svijet, a glumci smo svi mi. Umjesto da se prikazuju predstave koje su napisali Europljani, a režirali privilegirani intelektualci koji su imali pristup europskim sveučilištima, Boal i njegovi suradnici željeli su govoriti o svojoj svakodnevici, te otvoriti kazališno iskustvo i praksu za sve klase i rase Brazila. Najvažnije od svega, umjesto da publika bude pasivni primatelj koji u mraku dvorane bez pogovora promatra predstavu, a s protagonistima suosjeća, ali je lišen ingerencija da bilo što promijeni – ona postaje aktivni sudionik, na licu mjesta stvarajući i mijenjajući predstavu. 
Forum kazalište vjerojatno je najpoznatiji oblik kazališta potlačenih i temelj iz kojeg izrasta većina ostalih tehnika. Predstava u forum kazalištu ima standardiziranu dramaturgiju: započinje s upoznavanjem antagonista, koji je na neki način uvijek u poziciji moći, kao i protagonista, koji je u fokusu scene. Protagonist raspolaže vlastitom voljom: postoji nešto što želi učiniti, a što se kosi s voljom antagonista. Ni  protagonistica (ili protagonostice – protagonist može biti i grupa!), kao ni antagonist(i/ce), ne nalaze se u vakumu: oni su dio šireg društvenog konteksta koji određuje njihove specifične odnose. Primjerice, isti lik unutar jedne scene ili predstave može biti protagonist, npr. ako je radnik u tvornici u kojoj nema osnovna radnička prava (jer širi društveni kontekst jest onaj kapitalističke eksploatacije), a u drugoj antagonist, recimo ako vrši obiteljsko nasilje (jer je onda širi društveni kontekst onaj patrijarhata). Zato je važno i da se u svakoj predstavi pokuša prikazati i konkretan društveni kontekst u kojem se scena odvija. Primjerice, u jednoj predstavi koju je predstavljala forum grupa iz poznate favele Mare u Centru za kazalište potlačenih u Rio de Janeiru upoznajemo mladića koji je dobio posao u tvrtki u centru grada. Ide mu dobro sve dok mu u jednom trenutku u razgovoru sa suradnicima ne izleti da živi u faveli. Njegovi kolege s posla ostaju u šoku, a vijest stigne i do šefa. Ovaj mladića odlučuje otpusiti, budući da su "svi faveladi (žitelji favela) lopovi i kriminalci". Protagonist ove priče mladić je iz favele, i njegova je volja da radi svoj posao, možda i da napreduje i gradi karijeru. Antagonist je šef, koji ga zbog rasističkih i klasnih predrasuda otpušta, iako u njegovoj viziji situacije on to čini kako bi zaštitio sebe i ostale od potencijalnih problema. Ostali radnici su tritagonisti: oni svojim djelovanjem ili nedjelovanjem mogu pomoći ili protagonistu ili antagonistu. Kontekst u kojem se predstava događa jest onaj kapitalizma i rasizma u suvremenom Brazilu, na početku predstave simbolički ustanovljen kroz nekoliko scena. Bilo koja od vježbi i tehnika kazališta potlačenih može poslužiti za prikaz konteksta: novinsko kazalište, ritam mašina, zaleđene slike, korištenje zvuka, slike i kostima, ili bilo što drugo što vam vlastita kreativnost donese. Nakon što smo upoznali likove i situaciju, dolazi do glavnog konflikta – u ovom slučaju to je otkaz. U toj se situaciji naš protagonist pokušava izboriti za sebe, ali ne uspijeva: scena završava njegovim pakiranjem i odlaskom. Predstava forum kazališta uvijek završava porazom protagonista, zato što je predstava zapravo pitanje koje postavljamo publici, formuliranje problema koji želimo istraživati zajedno s publikom. To pitanje mora biti autentično, i doći od od samih sudionica radionice, a ne biti nametnuto od facilitatora. U predstavi ga protagonist treba prepoznati i pokušati promijeniti – protagonistica nije puka žrtva!
Dramaturgija forum kazališta podložna je promjeni i eksperimentu, ali najčešće zadržava prepoznatljivu osnovnu strukturu. Međutim, kako je sam Boal inzistirao da ne želi držati monopol na metodi, te da ona treba biti otvorena i prilagodljiva potrebama onih koji ju koriste, u okviru foruma razvile su se i drugačije dramaturgije. Primjerice, forum kazalište moguće je koristiti u kontekstu organiziranja zajednice, što će se zrcaliti i u samoj dramaturgiji: umjesto da glavni sukob nalazi u odnosu protagonist-antagonist, ona će se fokusirati na organiziranje zajednice, kako bi ova izgradila dovoljnu moć da se suprotstavi antagonistu. Primjerice, umjesto da se fokusira na sukob stanarke i stanodavke koja je značajno povisila rentu, te na taj način učinila stanovanje nepristupačnim stanarki-protagonistici, predstava grupe Tartaruga Falante iz Portugala fokusira se na napore stanarke da se organizira s drugim stanarima u zgradi kako bi se zajedno borili za pristupačno stanovanje. I predstava koju smo pripremili u okviru ovog projekta, a koja tematizira širenje pornografske fotomontaže s likom učenice osmoga razreda, zbog koje ova pada u depresiju i prestaje dolaziti u školu, također je ustrojena na ponešto izmijenjenoj dramaturgiji. Naime, u skladu s nazovom, “Pošiljatelj nepoznat”, bilo nam je važno da se naglasak pomakne s pitanja tko je napravio fotomontažu, te da se fokusiramo na problem samog širenja slike, kao i na odgovornost svih uključenih strana. Stoga smo dramaturgiju predstave organizirali na način da je informacija o “glavnom krivcu” nepoznata, upravo kako bi naglasak bio na odgovornosti cjelokupnog sustava, učenika, roditelja i prosvjetnih radnika. 
Jednom kada je predstava postavljena, a glumci dobro upoznati sa svojim likovima, pristupa se izvedbi. Premda se i inače običava reći da je svaka kazališna predstava svijet za sebe, u forum kazalištu ova maksima vrijedi doslovno: predstava se prikazuje onako kako je uvježbana i pripremljena, od početka do kraja, samo u inicijalnoj fazi izvedbe. Nakon toga ostatak je izvedbe u rukama publike: posredovanjem kuringe (jokera, facilitatora), članice i članovi publike postaju ti koji definiraju problem, ulaze u uloge protagonista i tritagonista i pokušavaju se drugačije postaviti, pa i riješiti problem; oni koji komentiraju tuđe intervencije i od njih uče, organiziraju se i sudjeluju u predstavi. Zadaća kuringe je to da postavi pravila igre i ustanovi okvir unutar koje se situacija odigrava, no istinska zvijezda je publika. Izvedba se završava nakon što se iskuša nekoliko različitih zamisli o tome kako pristupiti situaciji, ali da pritom ipak ne bude sve rečeno. Za razliku od institucije klasičnog kazališta, suštinski obilježenog konceptom katarze kao zaključka događanja na pozornici, Forum kazalište istinski je otvorena forma: i publika treba izaći u svijet propitujući i promišljajući problem, jer će im to omogućiti da dođu do novih rješenja, a možda ih i primijene u životu.
Otvorenost forumske forme iskoristili smo u ovome projektu kako bismo metodologiju forum kazališta uposlili za proces razmišljanja, educiranja i predlaganja rješenja sa što većim brojem osoba kojih se tema cyberbullying izravno tiče: djece, njihovih roditelja i nastavnika. Zabilježili smo prijedloge rješenja i pitanja koja su se pojavila na samim izvedbama, ali smo razaslali i pripadajući upitnik, kako bismo prikupili i naknadna razmišljanja i osvrte. 

PREDSTAVA “POŠILJATELJ NEPOZNAT”

Predstava “Pošiljatelj nepoznat” sastoji se od tri scene, od kojih svaka na svoj način govori o problemu koji se pojavio u tom fiktivnom svijetu: netko je napravio i dalje poslao fotomontažu lica djevojčice iz osmog razreda na pornografskoj fotografiji, i ona se proširila preko društvene mreže i aplikacije za razmjenu poruka. Prva scena odvija se na školskom igralištu. Troje djece koji su dobili fotografiju i različito se postavljaju prema njenom prosljeđivanju – je li to samo zabava, je li svima jasno da se radi o fotomontaži, je li to uopće bitno, kako se suprotstaviti vršnjacima ukoliko se ne radi direktno o tebi, pitanja su koja su se otvarala oko ove scene. U drugoj sceni vidimo situaciju u školi: spada li ovaj “slučaj” uopće pod ingerenciju škole, može li škola išta učiniti ukoliko nije moguće pronaći krivca, koliko su razrednici i stručna služba zapravo upoznati s online životima svojih učenika, i je li online sfera prostor škole, kuće, ili nešto treće? Treća scena pak prikazuje situaciju u obitelji u kojoj je jedan roditelj zgrožen postojanjem i širenjem fotografije, dok drugi u tome vidi tek bezazlenu dječju zafrkanciju. Zauzvrat, u predstavi ne vidimo samu djevojčicu-žrtvu cyberbullyinga, kao što ni ne saznajemo tko je bio taj koji je prvi poslao fotografiju. Željeli smo, naime, izbjeći kako propitivanje ponašanja žrtve i njeno patroniziranje dijeljenjem savjeta, tako i individualizaciju krivnje – pronalaženje “pravog krivca” koje navodi na zaključak da mi sami nismo odgovorni. Opisanom dramaturgijom, naprotiv, i učenicima i roditeljima i školi omogućujemo da promisle vlastitu ulogu u suzbijanju i sprečavanju cyberbullinga, kao i konkretne potrebe koje imaju kako bi to mogli. 
Predstavu smo igrali u 12 razreda OŠ Frana Galovića, na roditeljskim sastancima na kojima su roditelji prisustvovali zajedno sa svojom djecom i razrednicom kao aktivna publika u predstavi. Na tim izvedbama čuli smo da je scena prepoznatljiva, saznali smo da se u nekim razredima se dogodila slična situacija, dok u drugima nije, ali su učenici upoznati s tom mogućnošću, a i sami su iskusili različite oblike cyberbullyinga, što odgovara i rezultatima istraživanja koje je proveo ERF u zagrebačkim osnovnim školama. Također, postala je jasna i činjenica da i djeca i roditelji i nastavnici ovu konkretnu istuaciju prepoznaju kao iznimno problematičnu: jednom kad slika postane viralna, kad ju se dovoljno puta podijeli u virtualnom prostoru, čak ni eventualno pronalaženje i kažnjavanje “izvornog” pošiljatelja neće popraviti situaciju. Jedino što vide kao moguće rješenje neki je novi skandal, koji će ovaj aktualni onda baciti u zaborav. To je izazov za čitavo društvo, na koji još uvijek nismo našli jasan odgovor i lako rješenje, što postaje osobito teško u situaciji kada djeca imaju veliko povjerenje u odrasle da će oni riješiti problem, dok odrasli nemaju dobar odgovor. Vrlo česte intervencije u predstavi iz pozicije učenika bile su da se zove razrednica ili pedagoginja, iz pozicije škole da se razgovara s roditeljima, a iz pozicije roditelja da razgovara sa školom – svi su se nadali da bi neka druga strana mogla imati čarobno rješenje. No kako ono, nažalost, još ne postoji, na svima nama je da ga zajednički pokušamo osmisliti. Spomenuti tip intervencija pokazao je i to da da je svima u školskom trokutu jasno da je nužno djelovati zajedno – bez dijaloga škole, roditelja i djece nema mogućnosti za nalaženje rješenja.
Intervencije u prvoj sceni fokusirale su se na osnaživanje djece koja su već svjesna da je širenje sličnih fotografija štetno da se suprotstave svojim vršnjacima koji to ohrabruju ili toleriraju. Najčešći pristup osnaživanju bio je povećanje broja djece koja se suprotstavljaju onima koji razašilju fotografiju. I sami učenici prepoznali su da je jednome djetetu puno teže da se samo suprotstavi svojim vršnjacima, te su zaključili da je pronalazak saveznika i zajedničko djelovanje važan korak naprijed. Nadalje, jedna od najčešćih intervencija sastojala se u tome da se obavijesti odrasla osoba. U tim slučajevima djeca su se gotovo isključivo okretala nastavnicima i stručnoj službi, roditelje su vidjeli kao podršku u rješavanju problema koji se tiču njih osobno, ali ne i problema koji postoje unutar kolektiva, ali se ne tiču njih direktno. U nekoliko su se navrata učenici i izravno obratili ravnateljici, koju su vidjeli kao osobu koja ima autoritet i ingerenciju da se bavi rješavanjem ove vrste problema – što među ostalim potvrđuje i to koliko ozbiljno učenici vide problem cyberbullyinga. 
U drugoj sceni intervencije su išle u smjeru organiziranja preventivnih radionica, razgovora sa roditeljima svih uključenih, kontaktiranja drugih institucija, poput policije (bilo direktnim pozivom, bilo preko kontakt-policajca), te uključivanja cjelokupnog školskog odbora.
U trećoj sceni, onoj u čijem su centru bili roditelji, fokus je bio na pružanju podrške drugim roditeljima (posebice roditeljima žrtve) i organiziranju grupa za razmjene informacija. Posebno je zanimljiva bila intervencija u kojoj su učenici odlučili organizirati radionicu na kojoj bi svoje i roditelje ostalih učenika škole upoznali s aplikacijama i načinima korištenja interneta u svojoj generaciji.

 

Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima donijelo je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a obraća se ustanovama u sustavu: školama, policiji, centrima za socijalnu skrb, itd. Naš interni protokol nadopunjava one dijelove koje se tiču mogućnosti same škole, a nudi i smjernice za postupanje i učenicima i roditeljima. Sve iznešene smjernice rezultati procesa pripreme i izvođenja radionica vezanih uz predstavu “Pošiljatelj nepoznat” i odnose se specifično na situacije cyberbullyinga.


U slučaju saznanja ili sumnje na nasilje među djecom i mladima, odnosno u slučaju svjedočenja djeteta o nasilju među djecom i mladima, odgojno-obrazovni radnici dužni su:

• u slučaju aktualnog nasilja odmah poduzeti sve mjere da se isto zaustavi, a u slučaju potrebe zatražiti pomoć drugih radnika odgojno-obrazovne ustanove ili pozvati policijske službenike

NADOPUNA: 
Zaustavljanje nasilja putem interneta iznimno je teško, budući da je ponekad neuhvatljivo. Poruke i fotografije nerijetko se šire privatnim kanalima kojima nastavnici nemaju pristup. Ipak, postoje alati koji mogu pomoći. Ukoliko se radi o dijeljenju intinmnih snimaka i fotografija (bilo da se radi o montiranoj ili autentičnoj snimci/fotografiji), ova stranica omogućava da se zaustavi njeno širenje na određenim društvenim mrežama: https://takeitdown.ncmec.org/
Cjelokupni školski sustav trebao bi oštro reagirati na pojavu nasilja putem interneta, pogotovo ukoliko se radi o vrijeđanju, ismijavanju i dijeljenju fotografija i snimaka koje sramote dijete u koje je uključen veći broj djece. Važno je poslati jasnu poruku da su odgovorni i oni koji su dijelili ili lajkali sadržaj, bez obzira jesu li ga aktivno proizveli

• po potrebi: pružiti prvu pomoć, pozvati hitnu liječničku pomoć, pratiti dijete liječniku i pričekati dolazak njegovih roditelja ili skrbnika

• osigurati sigurnost djeteta do dolaska roditelja, skrbnika ili osobe kojoj je dijete povjereno na svakodnevnu skrb, a u slučaju njihove odsutnosti do dolaska stručnog radnika područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a po potrebi i policije

• o nasilju ili sumnji na nasilje odmah izvijestiti ravnatelja

• odmah po saznanju ili sumnji o nasilju obavijestiti roditelje ili skrbnika djeteta žrtve i djeteta počinitelja nasilja te ih upoznati sa svim činjenicama i okolnostima događaja i aktivnostima koje će se poduzeti

NADOPUNA:  U slučajevima nasilja putem interneta često je uključena cjelokupna razredna, a ponekad i šira zajednica. U tim je slučajevima važno prepoznati odgovornost i onih koji su u nasilju sudjelovali prosljeđivanjem ili lajkanjem, te da se i njihove skrbnike uključi u proces.

• saznanje ili sumnju na nasilje odmah prijaviti policiji i nadležnom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad na području sjedišta odgojno-obrazovne ustanove, radi poduzimanja mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta putem Obrasca iz Priloga ovoga Protokola

• po saznanju ili sumnji na nasilje žurno obaviti odvojeni razgovor s djetetom žrtvom nasilja i djetetom počiniteljem nasilja, na pažljiv način i poštujući dječje dostojanstvo i pravo djeteta na sudjelovanje

NADOPUNA: U slučajevima nasilja putem interneta uključiti u individualne razgovore i one koji su prosljeđivali ili lajkali poruke koje narušavaju dostojanstvo drugog djeteta.

• roditeljima ili skrbnicima djeteta žrtve nasilja i djeteta počinitelja nasilja odmah ili što prije dati obavijesti o mogućim oblicima savjetodavne i stručne pomoći u odgojno-obrazovnoj ustanovi i/ili izvan nje

• obaviti razgovor s drugom djecom ili odraslim osobama koje imaju informacije o sumnji ili počinjenom nasilju te utvrditi sve okolnosti vezane uz oblik, intenzitet, težinu i vremensko trajanje nasilja pritom poštujući dostojanstvo djece svjedoka i njihovu želju da razgovaraju o navedenim okolnostima

• ako se radi o saznanjima ili sumnji o počinjenom teškom obliku ili intenzitetu nasilja koje je doživjelo dijete žrtva nasilja, a koje može izazvati traumu i kod druge djece koja su svjedočila nasilju, potrebno je odmah izvijestiti ministarstvo nadležno za obrazovanje koje će u slučaju potrebe osigurati pružanje odgovarajuće stručne psihološke, psihosocijalne ili socijalno-pedagoške pomoći, a po potrebi i druga nadležna tijela

• o poduzetim aktivnostima, mjerama, razgovorima, i svojim opažanjima izraditi bilješku koja se na zahtjev dostavlja nadležnim tijelima

• nadležnim tijelima dati sve relevantne informacije o sumnji na nasilje među djecom i mladima, ponašanju djeteta u odgojno-obrazovnoj ustanovi i suradnji roditelja s odgojno-obrazovnom ustanovom

• na traženje područnih ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, odgojno-obrazovne ustanove dužne su dostaviti relevantne informacije koje su bitne za procjenu razvojnih rizika i rizika za sigurnost djeteta, kao i za donošenje odluka odnosno određivanje mjera u postupcima za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta.

 

U svrhu prevencije svih oblika i prepoznavanja nasilja među djecom i mladima, odgojno-obrazovne ustanove dužne su:

• provoditi preventivne radionice i/ili savjetovanja za djecu i mlade te druge aktivnosti s ciljem stvaranja prijateljskog okruženja, razvoja međusobnog uvažavanja, poštovanja različitosti te primjene nenasilne komunikacije

NADOPUNA: Potrebno je provoditi ciljane edukacijske radionice vezane uz nasilje putem interneta, te u njih uključiti i roditelje/skrbnike_ce.

• upoznati sve radnike u odgojno-obrazovnoj ustanovi s odredbama propisa vezanih uz prava djece i mladih i obvezi prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima

NADOPUNA: Potrebno je upoznati sve radnike s elementima nasilja putem interneta, s načinima da se ono prepozna i da se reagira na njega

• redovito poučavati učenike o njihovim pravima i načinu postupanja u slučaju povrede tih prava, a osobito u slučajevima nasilja

• provoditi preventivnu strategiju utemeljenu na procjeni potreba konkretne odgojno-obrazovne ustanove koja je usmjerena učenicima, roditeljima i učiteljima/nastavnicima

• provoditi preventivne programe kojima se promiče zaštita prava, sigurnosti i zdravlja djece i mladih te programe usmjerene osvještavanju neprihvatljivosti nasilja, usvajanju vještina nenasilnog rješavanja sukoba te postupanju u slučaju pojave nasilja među djecom i mladima

• provoditi programe razvoja socijalizacijskih vještina djece i mladih, posebno komunikacijskih vještina i nenasilnog rješavanja sukoba među djecom i mladima s naglaskom na mijenjanje stereotipnih uvjerenja i predrasuda koje pridonose nasilnom ponašanju kao prevencije pojave nasilja u odrasloj dobi

• organizirati i sudjelovati u organiziranju i provođenju dodatne edukacije za odgojno-obrazovne radnike i ostale radnike u odgojno-obrazovnoj ustanovi, učenike i roditelje/skrbnika s ciljem pravovremenog prepoznavanja i suzbijanja nasilja među djecom i mladima. Edukacije učenika i roditelja/skrbnika mogu se provoditi u suradnji s nadležnim institucijama, Obiteljskim centrom i/ili lokalnom zajednicom kao i udrugama koje imaju suglasnost ministarstva nadležnog za obrazovanje.
 

Ilustracija_cyberb_2.png

PROTOKOL
Škole

Ilustracija_cyberb_3.png

PROTOKOL
Smjernice za 
roditelje

Prvih devet smjernica preuzeto je iz publikacije “Smjernice u postupanju u slučaju elektroničkog nasilja” koje je objavio Centar za nestalu i zlostavljanu djecu. Cijela publikacija dostupna je ovdje: https://netica.hr/materijali/Smjernice_o_postupanju.pdf
Ostale smjernice rezultat su komentara i intervencija roditelja, djece i nastavnika u okviru projekta. 
1. U slučaju saznanja o postojanju elektroničkog nasilja poduzeti sve potrebne mjere da se nasilje prekine, a dijete zaštiti (npr. prijava neprimjerenog sadržaja, pohrana dokaza i drugo). 
2. Odazvati se na individualni i grupni razgovor s nastavnim i stručnim osobljem škole/ustanove socijalne skrbi ili druge institucije/organizacije u okviru koje postoji sumnja da je njihovo dijete žrtva ili počinitelj elektroničkog nasilja.
3. Sudjelovati u individualnim i grupnim razgovorima s djetetom, nastavnim i stručnim osobljem te razgovorima u koje su uključeni i drugi roditelji. 
4. Sudjelovati u izradi individualnog plana postupanja u slučaju elektroničkog nasilja. 
5. Pružiti djetetu potrebnu pomoć i podršku, poticati ga na izražavanje mišljenja, poticati ga na preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, poticati nenasilno rješavanje sukoba. 
6. Podržati uključivanje djeteta u individualni i grupni tretmanski rad. 
7. Prema potrebi i procjeni stručnjaka osigurati stručnu pomoć i podršku djetetu izvan škole ili ustanove socijalne skrbi. 
8. Uspostaviti aktivnu i redovitu suradnju sa stručnim djelatnicima odgojno – obrazovnih ustanova, ustanova socijalne skrbi i zdravstvenih ustanova, u provođenju tretmana koji je u najboljem interesu djeteta. 
9. Vlastito uključivanje u individualni i grupni rad s ciljem unaprjeđenja svojih roditeljskih kompetencija, dobivanja potrebne podrške i pomoći djetetu i stjecanja boljeg uvida u djetetove potrebe i način funkcioniranja.
10. Uključivanje roditelja u preventivne aktivnosti u organizaciji škole: roditelji mogu sudjelovati, predlagati i inicirati različite preventivne aktivnosti, poput radionica za roditelje, ili djecu i roditelje zajedno, koje se održavaju u suradnji sa stručnom službom škole i drugim stručnjacima i stručnjakinjama.
11. Vršnjačka podrška među roditeljima – uspostavljanje grupa podrške roditeljstvu (samoorganiziranih ili uspostavljenih uz podršku škole) unutar kojih roditelji mogu dobiti savjet i podršku od drugih roditelja.
12. Aktivno sudjelovanje roditeljia u postojećim upravnim i nadzornim tijelima škole, poput školskog odbora, i/ili uspostavljanje novih – primjerice vijeća roditelja – koji bi služili kao savjetodavno tijelo u slučajevima nasilja u školama, bez obzira jesu li djeca tih roditelja direktno uključena ili ne. 

Što konkretno roditelji mogu napraviti?

Naglasite kako je važno ostati miran_na i ne reagirati ishitreno uslijed straha i stresa.
Potičite djecu da budu svjesni svojih misli i osjećaja prije nego što nešto učine.
Čak i ako prvi impuls djeteta, ili čak i vaš prvi impuls, jest to da se osvetite, naglasite da osveta može znatno pogoršati situaciju.
Recite djetetu da je ponekad najbolji odgovor provokatoru taj da ga se ostavi bez odgovora. Katkad je cilj bullyja upravo to da njihove mete izgube kontrolu, pad da se kasnije mogu hvaliti njihovim reakcijama.
Savjetujte dijete da sačuva dokaze, pogotovo ako nasilje traje kroz duži vremenski period. Informirajte se o osnovnim načelima sigurnosti na internetu, čak i ukoliko ne koristite iste platforme kao vaše dijete.
Ukoliko je to za dijete sigurno, ohrabrite ga da javno progovori protiv nasilja.
Potaknite djecu da ne promatraju pasivno nasilje koje se događa drugima, nego da reagiraju.
Budite prisutni i dostupni svom djetetu, čak i ukoliko se vama osobno ne čini da je problem ozbiljan. 

 

Ukoliko si žrtva nasilja putem interneta, evo koje korake možeš napraviti.

Prije svega, sjeti se: nitko ne zaslužuje da bude povrijeđen_a online. Budi nježan_na prema sebi: nisi kriv_a. Cyberbullying može izazvati osjećaje osamljenosti, izoliranosti ili uplašenosti, ali pomoć postoji i dostupna ti je!


Potraži pomoć od odrasle osobe kojoj vjeruješ. Ispričaj što se dogodilo i prijateljima u koje imaš povjerenja. Važno je da znaš da nisi jedini kojemu se to dogodilo i da postoji izlaz iz situacije i način da se ona olakša, no to je moguće tek kada prestanemo šutiti i skrivati se: to nije tvoja krivnja!
Ukoliko se nalaziš u direktnoj, ozbiljnoj opasnosti, nazovi policiju! Policiji možeš nasilje prijaviti i preko Red Button aplikacije – u tom će slučaju prijavu policija pregledati u roku od 24 sata ili idući radni dan. https://mup.gov.hr/online-prijave/online-prijava-zlostavljanja-djeteta-red-button/281667 
Nemoj odgovarati na komentare i poruke, to često može pogoršati stvari.
Čuvaj dokaze: slikaj ekran i spremi slike na kompjutor.
Prijavi sadržaj platformi na kojoj su komentari napisani, ukoliko je to moguće. Ako ne znaš, potraži pomoć od odrasle osobe u školi koja ti može pokazati kako to napraviti.
Facebook: https://www.facebook.com/help/181495968648557
Instagram: https://help.instagram.com/165828726894770/
Snapchat: https://help.snapchat.com/hc/en-us/requests/new
x (Twitter): https://help.x.com/en/safety-and-security/report-abusive-behavior
WhatsApp: https://faq.whatsapp.com/1313491802751163/?locale=en_US
YouTube: https://www.youtube.com/howyoutubeworks/policies/community-guidelines/#reporting-and-enforcement
TikTok: https://support.tiktok.com/en/safety-hc
Viber: https://help.viber.com/hc/en-us/articles/8922694984733-How-to-report-inappropriate-content

 

Ukoliko svjedočiš nasilju putem interneta, ovo su koraci koje možeš poduzeti!

Odluči da nećeš samo promatrati, već da ćeš se zauzeti za žrtvu. Postoje različiti načini na koje možeš podržati osobu koja je izložena nasilju, a da i ti ostaneš siguran_na.

Ako se u određenoj situaciji osjećaš dovoljno sigurno, možeš se suprotstaviti direktno, ali i ukoliko nasamo razgovaraš i podržiš žrtvu ili potražiš pomoć od nekog trećega, time već to može promijeniti situaciju. 

Primjeri situacija u kojima prepoznaješ da nešto nije ok:
različiti ružni komentari i uvrede upućene nekome u chatu u igrici
ružne glasine dijele se o nekome kroz privatne poruke
vidiš razne memeove koji ismijavaju nekoga (što bi trebala biti “samo šala”)
netko je napravio lažni profil na društvenim mrežama kao druga osoba i koristi ga kako bi slao ružne poruke prijateljima te osobe
dijele se intimne slike neke osobe (bilo prave ili montirane)

Mogući koraci (ne moraš ih sve poduzeti, i to ne mora biti ovim redoslijedom; odluči se za one koje možeš napraviti s obzirom na situaciju!)

Odluči da nećeš biti samo pasivni promatrač: tko ne djeluje, sudjeluje! Kada se zauzmeš za nekoga, unosiš pozitivnu promjenu u cjelokupnu kulturu, što svima može promijeniti život!
Javi se osobi koju maltretiraju. Pošalji im poruku, pitaj jesu li ok i ponudi svoju podršku. Nije bitno radi li se o tvojem prijatelju/prijateljici, ili tek nekome koga znaš iz viđenje: nekoliko riječi podrške može značiti jako puno.
Pripazi da koristiš podržavajući jezik. Važno je izbjeći fraze zbog kojih bi se osoba mogla osijećati gore, poput “mora da te je užasno sram” ili “ja bih umrla da sam na tvoj mjestu”. Možeš reći npr. “Hej, jesi dobro? Vidio sam onaj post, to fakat nije ok”
Reci osobi da postoje načini na koje može dobiti pomoć, uključujući i to kako prijaviti cyberbullying.
Predloži im da skupa odete na razgovor sa stručnom službom ili razrednicom.
Ako se osjećaš dovoljno sigurno, suprotstavi se bullyingu u online komentarima: već i GIF ili meme koji kaže da to nije ok može puno značiti.
Možeš i ostaviti pozitivan komentar o osobi koja je meta nasilja.
I ti možeš prijaviti komentare platformi, iako nisi meta zlostavljanja.
Ukoliko poznaješ osobu koja sudjeluje u nasilju, reci im nešto o tome privatnom porukom ili uživo. Možda ta osoba uopće nije svjesna da time što rade povrjeđuje drugoga. No čak i ako zna da je ono što rade ružno, može promijeniti mišljenje kada čuje da drugi to ne odobravaju.
Ukoliko je situacija ozbiljna, a pogotovo ukoliko prepoznaš da je osoba koja je meta bullyinga ozbiljno pogođena – možda se povlači u sebe, manje priča, izbjegava školu – iznimno je važno da pozoveš pomoć. Razgovaraj sa starijim bratom ili sestrom, roditeljima, nastavnicima ili stručnom službom, ispričaj im situaciju, pitaj što napraviti.


Ukoliko ti je netko rekao da si bully, ili da tvoje ponašanje uzrokuje patnju drugima, ovo su koraci koje možeš poduzeti:

Ukoliko si bulirao druge, već i samo priznanje toga je ogromna stvar!
Preuzmi odgovornost za svoje postupke. To znači da trebaš 
prihvatiti da se drugima ne sviđa kako si se ponašao_la
promisliti koje to tvoje ponašanje nije bilo uljudno i prijateljsko
prihvatiti posljedice koje proizlaze iz tvog ponašanja
biti spreman_na surađivati sa školom da se situacija popravi
Razmisli o tome kako se druga osoba osjeća. Ona je možda
uplašena
misli da nešto s njom nije u redu
osjeća se kao da nema prijatelja i da je nitko ne voli
da nema nikoga tko joj može pomoći
Ispričaj se, popravi štetu i promijeni nešto
Ispričaj se osobi koju si povrijedio_la, ali budi spreman_na da ona možda neće moći prihvatiti tvoju ispriku. Tu ne možeš ništa – ali važno je da je isprika s tvoje strane bila iskrena.
Napravi konkretne korake da popraviš nastalu štetu. Ako se radi o online nasilju, pokušaj sve što je u tvojoj moći da makneš sve uvrede i slike i da se one prestanu širiti.
Promisli što je uzrok tvog buliranja. Vrlo često smo grubi prema drugima zato što nismo zadovoljni sobom, te zato što mi sami patimo. To nije isprika za buliranje drugih, ali je važno moći potražiti pomoć da i ti budeš bolje! Jesi li to napravio_la
zato što si bio ljut_a?
jer si htio_la da se tvoji prijatelji nasmiju?
da se nekome osvetiš?
zato što si vjerovao_la da je druga osoba to zaslužila?
kako bi drugi prestali bulirati tebe?
Ako ti je teško sam_a se nositi s ovim pitanjima, potraži pomoć! Stručna služba u školi može ti pomoći da promijeniš svoje ponašanje, ali i da ti sam_a manje patiš!

 

Ilustracija_cyberb_8.png

PROTOKOL
Smjernice za 
učenike_ce

Ilustracija_cyberb_5png.png
Ilustracija_cyberb_10.png

ZAKLJUČAK
i kako dalje?

Ovaj protokol rezultat je istraživanja, razgovora, suradnje i promišljanja između nastavnika, roditelja i učenika Osnovne škole Fran Galović, te zaposlenica i volontera_ki Centra za kazalište potlačenih - POKAZ. On reflektira naša iskustva i potrebe, ali se nadamo i da će biti koristan svima ostalima koji ga budu čitali, bili oni nastavnici, roditelji ili djeca. Najvajvažnija pouka ovog projekta za nas je bila ta da je sve mrtvo slovo na papiru ukoliko ne postoji snažna svijest da je nasilje putem interneta iznimno velik problem, za rješavanje kojeg je potreban svačiji doprinos. Kao i svaki društveni problem, cyberbullying nije stvar samo onih kojih se direktno tiče, već je odgovornost cijelog društva da učini nešto po tom pitanju. Ponekad imamo želju da prebacimo odgovornost na druge, u nadi da su kompetentniji od nas i da će znati riješiti problem; ponekad se osjećamo bespomoćno jer nam se čini da smo mali i beznačajni u odnosu na razmjere problema; ponekad osjećamo kao nepravdu to da se uopće nalazimo u situaciji da se od nas očekuje rješenje, s obzirom da nismo mi ti koji smo problem izazvali. Svi ovi osjećaji posve su opravdani, no unatoč tome mi i dalje živimo u društvu u kojem nužno osjećamo posljedice nasilja putem interneta, čak i ukoliko to na prvi pogled nije očigledno. Zato ova publikacija sve poziva da je uzmu kao inspiraciju, da pronađu nešto što vide da mogu napraviti: Možda će vas ova publikacija inspirirati da porazgovarate sa svojim djetetom o njihovom iskustvu online svijeta; možda ćete u svom razredu otvoriti razgovor o nasilju putem interneta; možda ćete predložiti razredniku_ci svog djeteta da organizira roditeljski sastanak na kojem će roditelji doznati više o nasilju putem interneta i načinima da se ono spriječi; možda ćete nazvati ili poslati poruku roditeljima djeteta za koje znate da je bila žrtva nasilja putem interneta, pokazati im ovu pubikaciju, pitati kako se nose i trebaju li podršku. I, malo po malo, tako će nastati pokret ljudi koji će prepoznavati i reagirati na nasilje. Njihova zajednička snaga može mijenjati najprije razred, više razreda može promijeniti školu, a više škola i cijelo društvo. Zato slobodno istražujte, isprobavajte, mijenjajte i prilagođavajte ovaj protokol, i vidimo se u nekom drugom svijetu – svijetu slobodnom od nasilja!

IZVORI I DODATNI MATERIJALI

HRVATSKI
https://www.netica.hr/upoznajmo-i-prepoznajmo-e-nasilje/ 
https://www.zagreb.hr/sazetci-rezultata-istrazivanja/193051
https://www.unicef.org/croatia/price/cyberbullying-kako-ga-sprije%C4%8Diti
https://tinejdzeri.hrabritelefon.hr/clanci/cyberbullying/
https://www.zjz-zadar.hr/hr/hr/zdrav-zivot/djeca-mladi/435


ENGLESKI
https://cyberbullying.org/responding-to-cyberbullying-top-ten-tips-for-teens
https://www.nsw.gov.au/education-and-training/digital-citizenship/parents-and-carers/managing-cyberbullying
https://education.nsw.gov.au/schooling/schooling-initiatives/anti-bullying
https://www.esafety.gov.au/kids
https://www.esafety.gov.au/key-topics/cyberbullying
https://takeitdown.ncmec.org/
https://stopncii.org/
https://www.canr.msu.edu/news/responding_to_cyberbullying_in_safe_and_constructive_ways
 

bottom of page