Poezija otpora: pjesničko-kazališna radionica u Karlovcu

Poezija važi za “elitnu” umjenost, kao i za par excellence individualnu i individualističku kreativnu praksu. Što se, međutim, dogodi ukoliko poeziju pokušamo pisati kolektivno? Je li to uopće moguće bez padanja u banalnost? I zašto - je li poezija uopće u stanju artikulirati određeno kolektivno iskustvo?

Inspirirane_i konceptom “estetike potlačenih” koji je u svom poznom radu postulirao značajni brazilski dramaturg i kazališni pedagog Augusto Boal, članice i članovi zagrebačke skupine Centar za kazalište potlačenih - POKAZ u posljednje vrijeme istražuju koncept “poezije potlačenih”. Zanimaju nas specifične mogućnosti poezije: što je to poezija sposobna saopćiti, a da to nije nijedan drugi diskurs? Kako mobilizirati njene specifične potencijale? Pritom tvrdimo da je ne samo vrijedno, nego i značajno otvarati prostore poezije za demokratičnu participaciju i pokušavati kolektivno prisvojiti njena sredstva. Ako je kazalište, po Boalu, “proba za revoluciju”, poezija može postati gerilska akcija “miniranja” jezika, stvaranje lakuna i procijepa u jezičnoj stvarnosti…