Metode kazališta potlačenih

Predstava u forum kazalištu počiva na standardiziranoj dramaturgiji. Ona započinje s upoznavanjem antagonista, koji je na neki način uvijek u poziciji moći, te protagonista, koji je u fokusu scene. Protagonist raspolaže vlastitom voljom: postoji nešto što ona želi učiniti, a što se kosi s voljom antagonista. Nakon centralnog sukoba, protagonist ne uspijeva u svojoj nakani. Ostatak je izvedbe u rukama publike: članice i članovi publike, posredstvom kuringe (naziv za facilitatora), definiraju problem, ulaze u uloge protagonista i tritagonista i pokušavaju se drugačije postaviti, pa i riješiti problem;  komentiraju tuđe intervencije i od njih uče, organiziraju se i sudjeluju u predstavi. Kuringa je tu da definira pravila igre i ponudi okvir unutar koje se situacija odigrava.

Novinsko kazalište jedna je od prvih metoda koju je razvio Boal. Ono kreće od teksta, ali ne klasičnog dramskog teksta, već od nekog teksta koji se nalazi u našem medijskom okruženju. To može biti novinski članak, ali i reklama ili riječi neke popularne pjesme. Ti se tekstovi istražuju koristeći kazališne metode, kako bismo ih analizirali i u njima prepoznali te transformirali ono što je upisano između redaka, a što utječe na naše živote.

Legislativno kazalište usmjereno je ne samo na potragu za mogućim rješenjima problema i bolje razumijevanje sustava u kojem živimo, već ima za cilj njegovu direktnu promjenu. U legislativnom kazalištu publika nakon forum predstave ima mogućnost ponuditi i raspraviti o potencijalnim promjenama zakona, pravilnika, organizacijske kulture ili društvenog ugovora koje bi direktno trebalo primijeniti ili zagovarati njegovo provođenje.

Nekada su najveći tlačitelji u nama samima. Tlačiteljsku ideologiju često internaliziramo, poruke koje nam govore da mi nismo dovoljno dobre ili da nešto ne možemo ili ne smijemo ponekad si šaljemo same. Ti su glasovi postali naši, ali su došli od drugih - medija, roditelja, škole, Crkve... Kroz policajce u glavi ih prepoznajemo u sebi i drugima, imenujemo i istražujemo mogućnosti kako im se oduprijeti.

Soma je ludička grupna terapijska metoda koju je osmislio i razradio Roberto Freire sa svojim suradnicima. Bazira se na nekim igrama i vježbama iz arsenala kazališta potlačenih, premisama psihoterapijskog pristupa Wilhelma Reicha i elementima capoeire.

Poezija važi za “elitnu” umjenost, kao i za par excellence individualnu i individualističku kreativnu
praksu. Što se, međutim, dogodi ukoliko poeziju pokušamo pisati kolektivno? Je li to uopće moguće
bez padanja u banalnost? I zašto - je li poezija uopće u stanju artikulirati određeno kolektivno
iskustvo?

Zanimaju nas specifične mogućnosti poezije: što je to poezija sposobna saopćiti, a da to nije nijedan drugi
diskurs? Kako mobilizirati njene specifične potencijale? Pritom tvrdimo da je ne samo vrijedno, nego i
značajno otvarati prostore poezije za demokratičnu participaciju i pokušavati kolektivno prisvojiti
njena sredstva. Ako je kazalište, po Boalu, “proba za revoluciju”, poezija može postati gerilska akcija
“miniranja” jezika, stvaranje lakuna i procijepa u jezičnoj stvarnosti i osvajanje novih prostora slobode
unutar njenih okvira.