Novinsko kazalište Augusta Boala: kazalište, mediji i politička emancipacija

Pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća u Brazilu obilježila su znatna previranja. U tom razdoblju, poznatom kao „populističko“ doba Četvrte brazilske republike (1946.–1964.), dolazi do liberalizacije nakon diktatorskog režima Estado Novo Getúlija Vargasa. Razdoblje je obilježio snažan razvoj radničkih, sindikalnih i studentskih pokreta. Iz slične tradicije radničkog i društvenog organiziranja nastat će par desetljeća kasnije Radnička stranka (Partido dos Trabalhadores, PT), s kojom će biti povezan i razvoj Legislativnog kazališta tijekom mandata Augusta Boala kao gradskog vijećnika (vereador) u Rio de Janeiru. Brazil je 1961. obnovio diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom te početkom šezdesetih održavao diplomatske odnose s revolucionarnom Kubom, suprotstavljajući se njezinoj potpunoj diplomatskoj izolaciji.

To dinamično razdoblje obilježile su kulturne i političke gerilske aktivnosti nadahnute Kubanskom revolucijom, koja je potaknula revolucionarni zanos u brojnim zemljama Južne i Srednje Amerike. Bilo je to i vrijeme eksperimentiranja s pedagogijom potlačenih Paula Freirea. Godine 1963. Freire je u gradiću Angicosu u saveznoj državi Rio Grande do Norte sudjelovao u eksperimentu u kojem je više od 300 odraslih ruralnih radnika u samo 45 dana naučilo čitati i pisati. Uspjeh eksperimenta doveo je do pokretanja Nacionalnog programa opismenjavanja, u okviru kojega je bilo planirano osnivanje više od 20.000 „kulturnih krugova“ diljem zemlje. Za razliku od uobičajenih učionica, ti su krugovi zamišljeni kao prostori emancipacije, razvoja kritičkog mišljenja i političkog sudjelovanja. Program je, međutim, prekinut nakon vojnog udara 1964.

Istodobno je sve veći broj kazališnih umjetnika diljem Latinske Amerike otkrivao Stanislavskog i Brechta, što je dovelo do pojave novog tipa kazališta koje se suprotstavljalo zastarjelim melodramatskim formama prevladavajućima na etabliranim kazališnim pozornicama. Kazalište se počelo seliti i na ulice: predstave su se izvodile u javnim prostorima, a granice između kazališne izvedbe i happeninga postajale su sve nejasnije.

U São Paulu je 1953. osnovan Teatro de Arena. Nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih Država 1955., gdje je uz studij na Sveučilištu Columbia pohađao i dramaturgiju kod Johna Gassnera, Augusto Boal pridružio se Areni 1956. Prije toga surađivao je s Teatro Experimental do Negro, važnim afro-brazilskim kazališnim pokretom. Nakon Boalova dolaska Arena se sve više okretala brazilskoj društvenoj stvarnosti i likovima koji dotad uglavnom nisu zauzimali središnje mjesto na brazilskim pozornicama. Važna prekretnica bila je predstava Eles Não Usam Black-Tie Gianfrancesca Guarnierija iz 1958., u režiji Joséa Renata, koja je u središte postavila radničku obitelj i sukob oko štrajka. Boal je aktivno sudjelovao u razvoju tog novog smjera, a 1959. režirao je Chapetuba Futebol Clube Oduvalda Vianne Filha.

Boal i njegovi suradnici nastavili su istraživati mogućnosti novog političkog i revolucionarnog kazališta. Iz tih će eksperimenata, zajedno s Boalovim kasnijim radom u Latinskoj Americi, postupno nastati ono što će nazvati Kazalištem potlačenih. Oslanjajući se na teoriju Paula Freirea i suvremene eksperimente s pučkim i političkim kazalištem, Boal će postupno razvijati tehnike koje dovode u pitanje tradicionalnu podjelu uloga u kazališnom procesu, a poslije i samu granicu između glumaca i publike.

Govoreći o tom razdoblju, Boal objašnjava kako su u početku stvarali realistično, gotovo naturalističko kazalište, dok su u drugoj fazi pokušali „preokrenuti klasičnu dramu i istražiti gdje se u njoj može pronaći stvarnost suvremenoga brazilskog društva“. Naposljetku:

„Treća faza bavila se spajanjem prve faze, koja je bila odviše objektivna (gotovo naturalistička), i druge, koja je bila odviše apstraktna. Ušli smo u fazu Zumbija, u kojoj su se ta dva načela spojila: krajnja objektivnost naturalizma i apstrakcija, subjektivnost ili univerzalnost klasičnih drama. Najprije smo postavili Zumbi, zatim Tiradentes, a potom Bolivar. Nakon toga uslijedila je još jedna faza, nazvana ‘novinsko kazalište’ (teatro do jornal).“

Tu nalazimo pretpovijest Novinskog kazališta, u najranijim danima eksperimentiranja u politički nestabilnom i kulturno bogatom vremenu, prožetom revolucionarnom energijom. Vojni udar 1964. radikalno je promijenio političke uvjete u kojima su Arena i drugi politički kazališni pokreti djelovali, ali nije prekinuo njihov rad. Upravo su u godinama nakon udara nastale neke od ključnih političkih predstava Arene, među njima Arena Conta Zumbi i Arena Conta Tiradentes. Represija se dodatno zaoštrila nakon donošenja Institucionalnog akta br. 5 (AI-5) 1968., kojim je vojni režim drastično proširio svoje represivne ovlasti i dodatno ograničio političke i kulturne slobode.

Ni to nije zaustavilo Boala. Godine 1971. uhićen je, mučen i potom prisiljen otići u egzil. Nastavio je, možda s još većom energijom i revolucionarnim žarom, radikalno preispitivati i mijenjati kazalište. Ponovno, iz intervjua iz 1975.:

„Mislim da, uvedete li bilo kakve promjene unutar kazališta – kazališta koje ima proscenij, pozornicu, arenu ili neku kombinaciju različitih vrsta pozornice – sve je to tek reformizam; zapravo ništa ne mijenjate. Mi vjerujemo da možete otići bilo kamo i stvarati kazalište. Kazalište se mora vratiti narodu, mora ga se ponovno osvojiti, ‘preoteti’ buržoaziji koja je kazalište sačuvala prema vlastitoj slici, kao zatvoren sustav.“

„Sve do sada kazalište je bilo svojevrsno mjesto na kojem se predstavljaju slike prošlosti. Mislim da se sada moramo pokušati usredotočiti na sadašnjost i budućnost. Moramo stvarati kazalište koje neće biti reprodukcija prošlosti, nego proba za budućnost.“

U tom je duhu nastalo i razvijalo se Novinsko kazalište. U knjizi napisanoj 1971. i objavljenoj 1973., za vrijeme egzila u Argentini (ovdje citiranoj prema engleskom izdanju Legislative Theatre, u kojem je tekst objavljen u prerađenom i proširenom obliku), Boal piše o različitim načinima na koje se kazalište odnosi prema narodu (pri čemu pod „narodom“ podrazumijeva „radni narod“, odnosno seljake, radnike i one koji svoj rad prodaju na tržištu).

„Da bi bilo narodno, kazalište se uvijek mora baviti pitanjima iz perspektive naroda, odnosno iz perspektive trajne transformacije, borbe protiv otuđenja, borbe protiv eksploatacije itd. To ne znači da se smije baviti samo temama koje se obično nazivaju ‘političkima’; cjelokupan ljudski život tiče se naroda, pa je stoga od interesa i radnicima.“

Boal zatim razlikuje kazalište koje je stvoreno iz perspektive naroda i namijenjeno narodu (nasljeđe pučkog kazališta koje je bilo iznimno popularno u Južnoj i Srednjoj Americi i koje otprilike odgovara prvoj fazi Arene); zatim predstave nastale iz perspektive naroda, ali namijenjene buržoaziji, koje reinterpretiraju klasična djela i daju im nove nijanse (što otprilike odgovara drugoj fazi Arene); antinarodno kazalište (stvoreno iz perspektive ideologije vladajuće klase, ali namijenjeno narodu, s ciljem njegova umirivanja i učvršćivanja statusa quo); te, naposljetku, kazalište naroda za narod, u kojem ljudi više nisu samo pasivni promatrači, nego aktivni sudionici: Novinsko kazalište.

Prva sistematizirana metoda Novinskog kazališta nastala je u Areni 1970. pod naslovom Teatro Jornal – Primeira Edição. Boal navodi dvije glavne svrhe Novinskog kazališta. Prva je približiti kazalište narodu. Naglašavajući taj aspekt i slijedeći Bertolta Brechta, jednog od svojih najvažnijih uzora, tvrdi da tehnike Novinskog kazališta prvenstveno služe tome da se:

„populariziraju ‘sredstva stvaranja kazališta’ kako bi ih sam narod mogao koristiti i stvarati vlastito kazalište. Poslužimo li se analogijom sadržanom u nazivu ove metode – premda imamo vlastite tiskarske strojeve, ne pokušavamo tiskati vlastite novine i učiniti ih popularnima; nastojimo svoje tiskarske strojeve predati narodu kako bi mogao tiskati vlastite novine.“

Drugi je cilj konkretniji: istraživanje medija te razvoj ne samo analitičkih alata i čvrste, premda implicitne teorije medija (u vrijeme kada je McLuhanova Gutenbergova galaksija iz 1962. još bila sasvim nova), nego i sredstava intervencije, dijaloga i dijalektike. Boalovim riječima:

„Sekundarni je cilj pokušati demistificirati navodnu ‘objektivnost’ većine novinarstva i pokazati da je svaka vijest objavljena u novinama fikcija u službi vladajuće klase. Čak i točna vijest, u kojoj činjenice nisu pogrešno prikazane (što je vrlo rijetko), postaje fikcija kada se objavi u novinama koje služe toj klasi. Važnost neke vijesti i značenje koje joj pripisujemo ovise o njezinu odnosu prema ostatku novina. Ako na naslovnici novina pročitamo priču o mladoj ženi koja je čudom spašena nakon što je, zbog ljubavnog razočaranja, zapalila vlastitu odjeću, činjenica da je ta tragedija vijest s naslovnice svodi događaje poput zločinačkih pokolja u Song Myju tijekom Vijetnamskog rata na status običnih faits divers, tek još jedne vijesti.

Ti zločini imperijalizma izgledaju prirodno, prihvatljivo, svakodnevno, postavljeni uz bok senzacionalističkom pokušaju samoubojstva. Što je važnije: sudbina brazilske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu ili nezainteresiranost vlade za sudbinu milijuna seljaka koji umiru od gladi na sjeveroistoku Brazila? Naslovnice novina prepune su golova nacionalne reprezentacije, umjesto fotografija smrtnosti dojenčadi, područja u kojem Brazil prednjači u svijetu. U Građaninu Kaneu Orson Welles s pravom je rekao: ‘Nijedna vijest nije dovoljno važna da zaslužuje novinski naslov; ali ako se neka vijest u bilo kojim novinama otisne kao naslov, tada ona postaje važna vijest.’ Tako se manipulira javnim mnijenjem; postupak je jednostavan i bezbolan. Prisutnost ‘točnih’ vijesti, obezvrijeđenih njihovim raspršivanjem po novinama i cjelokupnim prijelomom novina, nastoji stvoriti dojam ‘nepristranosti’; dok zapravo položaj svake pojedine vijesti daje toj vijesti sasvim određenu težinu. Važan element Novinskog kazališta – i jedan od njegovih glavnih ciljeva – jest naučiti ljude pravilno ‘čitati’ novine.“

Područje teorije medija u međuvremenu se ubrzano razvijalo, naglašavajući mnoge elemente koje je Boal razradio kroz tehnike Novinskog kazališta. Budući da se ubrzo usredotočio na druge tehnike Kazališta potlačenih, Novinsko kazalište ostalo je razmjerno slabo poznata niša u istraživanjima njegova teorijskog opusa (iako se u praksi primjenjuje češće nego što se o njemu piše). To je šteta: baš kao što se Marshall McLuhan s pojavom interneta ponovno našao u središtu javnog interesa, Boalovo Novinsko kazalište upravo u eri društvenih mreža i lažnih vijesti može ostvariti svoj puni potencijal.