top of page

From Croatia With Love (Tagalog sa ibaba | नेपाली भाषामा अनुवाद तल दिइएको छ)


ree

[ SALIN SA TAGALOG SA IBABA | नेपाली भाषामा अनुवाद तल दिइएको छ] Da su plakati koje je noćas po Zagrebu polijepio Domovinski pokret, a koji stranim radnicima i radnicama poručuju da “nauče hrvatski”, cinična rasistička provokacija, izlišno je i dokazivati. Umjesto toga, predlažemo da se svi skupa posvetimo jednom malom misaonom eksperimentu, utemljenome na bogatom iskustvu naše sekcije za kazališni jezik, u sklopu koje već godinama poučavamo hrvatski kao strani jezik. Zamislimo, dakle, na trenutak: • da (barem u Zagrebu, pod nominalno lijevom vladom) postoje široko dostupni, javno financirani i adekvatno promovirani i reklamirani tečajevi hrvatskog jezika;

 

• da strane radnice i radnici nisu fizički segregirani, sabijeni u kojekakve kolektivne “smještaje” s golim minimumom životnih uvjeta;

 

• da uživaju barem minimalnu institucionalnu podršku i pristup informacijama o svojim zakonskim obavezama, pravima i statusu, umjesto da budu prepušteni na milost i nemilost raznih lihvarskih agencija i “agencija”;

• da nisu neprestano dehumanizirani i egzotizirani, u političkom diskursu i u medijima, što rezultira vrijeđanjem, šikaniranjem, pa čak i fizičkim napadima;

• da postoje strukture preko kojih i “domaći” mogu naučiti nešto o “strancima”, o njihovim kulturama i jezicima, susresti se i “integrirati” s njima -- tako da se “integracija” ostvari kao višesmjeran proces, a ne kao buzzword koji uvijek dolazi s ucjenom;   

Je li pretjerano ustvrditi da bismo se, onda, svi skupa puno bolje razumjeli?

 

Ali, koliko je hrvatskoj desnici zaista stalo do hrvatskog jezika -- a u suprotnosti s onim što sama tvrdi -- zauvijek će nas podsjećati “građevine” premijera Tima Oreškovića. Nisu svi “stranci” jednaki, kao što to nisu ni svi “domaći”.

 

Centar za kazalište potlačenih -- POKAZ // Ang mga poster na ikinalat kagabi sa buong Zagreb ng Domovinski pokret, na nagsasabing “matutong magsalita ng Croatian” para sa mga dayuhang manggagawa, ay hindi na kailangang patunayan bilang isang sarkastikong at rasistang provokasyon. Sa halip, inaanyayahan naming kayong sumali sa isang maliit na palaisipang eksperimento, batay sa malawak na karanasan ng aming seksyon para sa wika ng teatro, kung saan matagal na naming itinuturo ang Croatian bilang banyagang wika. Isipin natin, saglit lang:

  • Na (kahit man lang sa Zagreb, sa ilalim ng nominal na kaliwang pamahalaan) ay mayroong madaling ma-access, pinopondohan ng gobyerno, at maayos na ineendorso na mga kurso sa wikang Croatian;

  • Na ang mga dayuhang manggagawa ay hindi isinasaksak sa mga kolektibong “tirahan” na halos walang maayos na kondisyon sa pamumuhay;

  • Na sila’y may kahit kaunting institusyonal na suporta at may akses sa impormasyon tungkol sa kanilang mga karapatan, tungkulin, at legal na katayuan — at hindi basta-bastang iniiwan sa kamay ng mga mapagsamantalang ahensya;

  • Na hindi sila tuloy-tuloy na dine-dehumanize at ine-exoticize sa diskurso sa pulitika at midya, na kadalasang nauuwi sa pang-iinsulto, diskriminasyon, o maging pisikal na karahasan;

  • Na may mga estruktura rin kung saan ang mga “lokal” ay maaaring matuto tungkol sa mga “dayuhan,” sa kanilang wika at kultura — upang ang tinatawag na “integrasyon” ay maging isang proseso na dalawang-panig, hindi lamang isang salitang ginagamit upang magbanta;

Sobrang pahayag ba kung sabihin natin na sa ganitong kalagayan, mas maiintindihan natin ang isa’t isa?

Ngunit gaano nga ba talaga kahalaga ang wikang Croatian sa mga nasa kanan ng pulitika — sa kabila ng kanilang mga sinasabi? Maaaring maunawaan natin ito kung maalala natin ang “mga gusali” ni Prime Minister Tihomir Orešković. Hindi pantay-pantay ang lahat ng “dayuhan,” gaya rin ng hindi pantay-pantay ang lahat ng “lokal.”

Sentro para sa Teatro ng Inaapi — POKAZ // ज़ाग्रेबभरि रातभर टाँगिएका डोमोभिन्स्की पोक्रेटका पोस्टरहरू, जसले विदेशी कामदारहरूलाई "क्रोएशियाली भाषा सिक्न" निर्देशन दिएका छन्, तिनीहरू एक प्रकारको व्यंग्यात्मक जातीय उत्तेजना हुन् भन्ने कुरा प्रमाणित गर्नु अनावश्यक छ। त्यसको सट्टा, हामी तपाईंलाई एउटा सानो विचार प्रयोगमा सामेल हुन आमन्त्रित गर्दछौं, जुन हाम्रो थियटर भाषा विभागको समृद्ध अनुभवमा आधारित छ, जहाँ हामी वर्षौंदेखि विदेशीहरूलाई क्रोएशियाली पढाउँदै आएका छौं। सोधौं त, के यदि:

  • ज़ाग्रेबमा (कमसेकम नाम मात्रको वामपन्थी सरकार अन्तर्गत) सार्वजनिक रूपमा वित्तपोषित, सहज रूपमा उपलब्ध र राम्रोसँग प्रचार गरिएको क्रोएशियाली भाषा कक्षा हुन्थ्यो;

  • विदेशी कामदारहरू शारीरिक रूपमा अलग गरीएका, न्यूनतम जीवनस्तरका सामूहिक "आवास" मा कोचिएका थिएनन्;

  • तिनीहरूलाई न्यूनतम संस्थागत समर्थन, कानुनी अधिकार र स्थितिको जानकारी दिइन्थ्यो, नकि तिनीहरूलाई विभिन्न शोषक एजेन्सीहरूको दया र क्रूरतामा छोडिन्थ्यो;

  • तिनीहरू राजनीतिक र मिडिया भाषामा लगातार अमानवीय र विदेशीकरण गरिन्थेनन्, जसले तिनीहरूको अपमान, दुव्र्यवहार र कहिलेकाहीं शारीरिक आक्रमणसम्म गराउँछ;

  • "स्थानीय" नागरिकहरूले पनि "विदेशी" हरूबारे, तिनीहरूको भाषा र संस्कृति बारे केही सिक्न सक्ने संरचना हुन्थ्यो -- जसले गर्दा "एकीकरण" बहुपक्षीय प्रक्रिया बन्न सक्थ्यो, नकि सदैव बाध्यतासँग आउने शब्दमात्र;

के त्यस्तो अवस्थामा हामी सबै एकअर्कालाई राम्रोसँग बुझ्ने थियौं भन्ने कुरा अत्युक्ति हो?

तर क्रोएशियाली दक्षिणपन्थीहरूलाई क्रोएशियाली भाषा कत्तिको माया छ भन्ने कुरा, उनीहरूले आफूले दाबी गरेजस्तो हैन भन्ने कुरा, हामीले प्रधानमन्त्री टिहोमिर ओरेश्कोविचका "निर्माणहरू" सम्झँदा बुझिन्छ। सबै "विदेशीहरू" समान हुँदैनन्, जस्तै सबै "स्थानीयहरू" पनि समान हुँदैनन्।

थिएटर अफ द अप्रेस्ड केन्द्र — POKAZ

 
 
 

Comments


POKAZ financijski podržavaju: 

©2019 by POKAZ

bottom of page