Josipa Lulić je voditeljica i suvoditeljica mnogobrojnih radionica u Hrvatskoj i inozemstvu, performansa, javnih izvedbi forum kazališta te drugih javnih akcija u suradnji s nizom udruga. Vodila je i radionice u okviru treninga za mlade aktiviste za mir u zajednici Mladi MIRamiDA te predavala kolegij Forum
teatar na Mirovnim studijima CMS-a. Sudjelovala je u edukaciji srednjoškolaca za ljudska prava u CMS-u u sklopu Škole ljudskih prava. Od 2010. do 2017. radila je kao vanjska suradnica na svim projektima forum-kazališta Savjetovališta „Luka Ritz“; suvodila forum-skupinu Savjetovališta i radionice forum-kazališta te glumi i jockerira u forum-izvedbama. Među raznim edukacijama izdvaja se ona iz 2015. godine u Svjetskom centru za kazalište potlačenih CTO u Rio de Janeiru u Brazilu.
Bojan Krištofić: Pročitao sam tvoj relativno opširan tekst na temu pedagoških metoda kazališta potlačenih i forum teatra u kontekstu sprečavanja rodno uvjetovanog nasilja među djecom i omladinom, ali i šire. No, svejedno mi nije sasvim jasna razlika između takvog kazališta i forum teatra, ako postoji. Dakle, što i kako poetički i metodološki veže te pojmove?
Josipa Lulić: Kazalište potlačenih širi je pojam, pod čijim se šinjelom kriju različite tehnike, među kojima i ona forum kazališta. Mogli bismo reći da se kazalište potlačenih prvenstveno definira kroz vrijednosti: ono pretpostavlja dijalog, borbu protiv hijerarhija koje podrazumijevaju uloge izvođača i publike, tematsku i formalnu usidrenost u raskrinkavanju sustava tlačenja i borbe protiv njega, bivanje kazališta u svijetu. Tehnike kazališta potlačenih, među kojima je i forum kazalište, baštine skup načelnih ideja, ali i pretpostavljaju konkretnu formalnu i dramaturšku strukturu. Augusto Boal, koji je otac kazališta potlačenih (djedovi bi mu bili Bertolt Brecht s jedne i Paulo Freire s druge strane), kazalište potlačenih opisuje kao stablo. Zemlja u kojoj stoji jest estetika potlačenih: ideja da svatko posjeduje i ima pravo na vlastitu estetiku, koja se može opirati onome što je dominantna i kanonska estetika ― kao što je npr. pitanje veza kao tipično ženske intervencije u povijesti umjetnosti ili pak ono afro-brazilskih ritmova u glazbi, da spomenem samo neke već uvelike kanonizirane primjere.
Korijenje koje uzima iz estetike potlačenih jesu izražajni elementi: zvuk, pokret, slika, riječ. Deblo se, redom, sastoji od igara, koje služe tome da se negiraju tjelesni rituali, omogući kreativnost, razvije odnos među sudionicima unutar grupe, pa čak i s publikom na izvedbama, i aktiviraju iskustva (sukoba, suradnje, podrške, povjerenja…); potom od kazališta slika i forum kazališta, koja funkcioniraju i kao tehnike za sebe, ali nisu same sebi svrhom ― one predstavljaju građevne elemente za krošnju. Naposljetku, osnovni element krošnje čine konkretne akcije, koje osim izravne političke borbe mogu nositi i kazališno ruho: od individualne (duga želja) do društvene razine, s različitom razinom apstrahizacije (nevidljivo kazalište, legislativno kazalište…koje se koristi kao direktnodemokratski model odlučivanja, zatim novinsko kazalište…). Naposljetku, zrak i sunce jesu filozofija, teorija, povijest i politika. Jako mi se sviđa ideja kazališta potlačenih kao ekosustava.
BK: Kako je došlo do pokretanja grupe za teorijsko i praktično istraživanje principa kazališta potlačenih u sklopu Savjetovališta protiv nasilja djece i mladih Luka Ritz? Koliko je dugo vaš rad trajao u tom okruženju i kakvi su vam planovi i perspektive otkako ste se kao udruga osamostalili u svakodnevnom smislu?
JL: Savjetovalište Luka Ritz osnovano je kao udruga prije desetak godina, s idejom borbe protiv nasilja među djecom i mladima. Marija Šimoković Sikavica bila je u udruzi od početka, o kazalištu potlačenih znala je ponešto iz literature te joj se činilo kao dobra metoda rada s djecom i mladima. Preko nekih zajedničkih poznanica došla je do mene, koja sam u tom trenutku već godinama radila kao trenerica i kuringa (jockerica, facilitatorica), najprije u Karlovcu, potom u Zagrebu s amaterskim kazališnim skupinama i na kraju u suradnji s Centrom za mirovne studije, posebno na njihovim edukativnim programima. Skupile smo ekipu ljudi koji su imali određenog kazališnog iskustva i svi zajedno krenuli volonterski istraživati mogućnosti kazališta potlačenih. Pokazalo se kao plodna metoda, tako da smo ostali raditi projekte idućih sedam godina, sve dok Savjetovalište nije prestalo postojati kao udruga, a i dok mi nismo prerasli okvir koji nameće bavljenje nasiljem među djecom i mladima. Kroz tih smo sedam godina radili s njima, ali i s nastavnicima, stručnim suradnicima, socijalnim radnicima i brojnim studentima, od kojih su se mnogi i priključili grupi. Uži tim samostalnog Centra trenutno uz Mariju i mene čine Doria Jukić, friško diplomirana socijalna radnica, i Andrea Damjanić Firšt, edukacijska rehabilitatorica, obje iskusne forumašice. Kako više nismo direktno vezani uz temu nasilja ― iako se i dalje njime bavimo, kao i edukacijama trenera za rad s mladima ― okrećemo se i širem promišljanju sustava tlačenja, u suradnji s različitim organizacijama i kolektivima. Primjerice, jedan od projekata u koji planiramo krenuti s novom godinom jesu Magdalene, feministička kazališna grupa orijentirana na istraživanje i borbu protiv rodno uvjetovanog tlačenja.
BK: Možeš li ukratko pojasniti kako je otprilike strukturirana, kako “teče” jedna izvedba kazališta potlačenih, tzv. scena, i zašto upotrebljavate baš taj termin, a ne “predstavu” kao što je uobičajeno u kazalištu?
JL: Kako će teći izvedba i hoće li javne izvedbe uopće biti, ovisi o konkretnoj metodi. Nevidljivo kazalište, kao najradikalnije približavanje svijeta i kazališta, pretpostavlja intervenciju u javni prostor gdje publika ne zna da se nalazi u kazališnom okruženju. Legislativno kazalište podrazumijeva stručnjake, najčešće pravnike, koji ideje publike prevode u prijedloge zakona o kojima publika glasa i pokušava postići konsenzus. Ipak, najčešća i najpoznatija metoda je ona forum kazališta, koja figurira i kao osnova za većinu drugih. U klasičnoj izvedbi (ne predstavi, jer je ta riječ uvelike opterećena očekivanjima pasivnog gledatelja na koju smo navikli u tradicionalnom europskom kazalištu), glavna uloga pripada publici: oni su aktivna publika (engleski termin koji Boal koristi je spect-actors) koja ima mogućnost intervenirati u scenu i promijeniti tijek događaja. Tu su, potom, originalni glumci, koji su pripremili scenu ― a koji postaju publika ako ih netko zamijeni na sceni ― i facilitator izvedbe, odnosno kuringa, koji objašnjava pravila igre.
Foto: Josipa Lulić
Scena koju se gleda je najčešće kratka, traje svega nekoliko minuta, i postavljena je kroz relativno formulaičnu dramaturgiju: postoji protagonist, kao nositelj volje koja se nađe u sukobu s voljom antagonista, i koji se zbog svoje strukturne pozicije nije u stanju izboriti protiv nepravde te na vrhuncu sukoba biva poražen. Primjera radi, zamisli scenu koju sam gledala na izvedbi u Riu, a priredila ju je skupina mladih iz konglomerata favela Maré. Mladić iz favele dobiva posao i sve ide super dok mu jednom pred kolegama ne izleti otkuda dolazi. Kolege s posla su u strahu, “znaju” da su svi iz favele kriminalci, boje se da će mladić za sobom povući neke nasilnike, predradniku je on simpatičan, ali mu profit diktira da puno ne razmišlja: daje mu otkaz. To je priča koja ima korijene u stvarnosti (nešto se slično zaista dogodilo) i postiže odjek u zajednici u kojoj se izvedba igra (publika je također iz favela i prepoznaje realan problem s kojim su se bili susreli). Nakon što odgleda scenu, publika ima mogućnost ući u ulogu protagonista i testirati različite strategije rješavanja problema. U našem primjeru to može biti konkretno mijenjanje načina na koji protagonist razgovara s kolegama ili čak skrivanje vlastite adrese ― što ne mijenja puno na stvari, ali omogućuje prvi sloj: egzistencijalnu zaštitu ― a može i prerasti u lobiranje za promjenu zakona ili sindikalnu organizaciju radnika iz favele. Publika, dakle, ulazi u scenu, dok ostali glumci reagiraju iz svojih likova, omogućavajući time na licu mjesta isprobavanje različitih ideja koje se u stvarnom životu možda ne bi usudili probati. Ili, kako je to Boal sam rekao: izvedba forum kazališta je proba za revoluciju. Što je još važnije, to rade zajednički, a ne svatko za sebe, tako da izvedba stvara i platformu za direktni organizacijski rad.
BK: Jesu li u rad kazališta potlačenih, pa tako i vašeg Centra za kazalište potlačenih Pokaz uključeni profesionalni kazališni radnici/e ― režiseri/ke, pisci / dramaturzi, glumci… Ili je riječ ponajprije o naturščicima, odnosno o zainteresiranim pojedincima i kolektivima koji kroz njega pronalaze prostor za kreativno i aktivističko djelovanje?
Slijedom one osnovne ideje o tome da su svi u posjedu vlastite estetike, kazalište potlačenih ne pravi razlike među profesionalnim i amaterskim glumcima, dapače, ono tvrdi da smo svi glumci, a cijeli svijet pozornica. To ne znači da neke metode, pogotovo u segmentu pripreme scena i likova, ne koriste i profesionalni glumci, ili da se o dramaturgiji forum kazališta ne pišu znanstveni radovi ― samo da je kazalište potlačenih otvorena forma u koju su svi dobrodošli. Ta otvorenost je jedno od središnjih načela koja su me privukla kazalištu potlačenih i razlog zašto ga uopće pišem malim početnim slovom. Sam Boal uvijek je zagovarao inovativnost i istraživanje, tako da se trenutno recimo vodi velika rasprava o adekvatnosti klasičnog dramaturškog modela koji sam opisala i predlažu se novi, prave se amalgami kazališta potlačenih s različitim drugim kazališnim i nekazališnim tehnikama itd.
BK: Ove subote prijepodne Pokaz u prostoru Udruge Vestigium na zagrebačkom Rudešu priređuje uvodnu radionicu u čitavo područje. Što točno pripremate i što sudionici/e mogu očekivati?
JL: Želja nam je stvoriti više prostora u kojima bi se ljudi mogli okupljati oko kazališta potlačenih kao platforme,
Foto: Josipa Lulić
kako bi krenuli s onim što se nalazi u krošnji: s direktnim akcijama. Ukoliko se skupi neka grupa zainteresiranih, nalazili bismo se u Vestigiumu i istraživali probleme s kojima se svi susrećemo, strukture tlačenja u koje smo uvučeni i zajednički gradili male ćelije otpora. Sve ovo može se događati na vrlo lokalnoj razini ― od borbe za vlastitu zajednicu, što Vestigium kao grassroots društveni centar već godinama radi, do većih tema koje se pojave kroz rad; sve kroz dramske vježbe i igre, koje su često vrlo zabavne i omogućavaju susret između ljudi na razini na kojoj to ne može omogućiti nijedan drugi oblik rada. U subotu se susrećemo prvi put: grupa će ukratko čuti što je uopće kazalište potlačenih i proći ćemo neke osnovne igre i vježbe. Za sudjelovanje nije potrebno nikakvo znanje ni iskustvo, a uz to je i besplatno (skupljamo jedino donacije za prostor).
BK: Teoriju i praksu kazališta potlačenih inicirao je i razvijao Augusto Boal u Brazilu 60-ih i pogotovo 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je zemlja bila pod tvrdom vojnom diktaturom. Mada društveno-političko stanje tada i sada možda nije posve usporedivo, pobjedom Jaira Bolsonara na tamošnjim predsjedničkim izborima prošlog vikenda otvorio se (još veći) prostor za jačanje ekstremno desnih i fašističkih tendencija u državi razdiranoj klasnim razlikama i sukobima. Međutim, riječ je o globalnom “trendu”, u različitim oblicima odavno prisutnom u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Kao svakodnevna praksa otpora, kako na mikrorazini kazalište potlačenih gradi kontru tom destruktivnom svjetonazoru?
JL: Na to bih pitanje odgovorila iskustveno, otprilike “kako je mene promijenilo iskustvo kazališta potlačenih”. Naime, promjena se kod mene dogodila na nekoliko vrlo važnih punktova, kroz moju sad već petnaestogodišnju praksu. Prvo, počela sam prepoznavati i imenovati probleme: u mnogim stvarima koje su mi djelovale kao samorazumljive posredstvom tog tihog rada ideologije odjednom sam počela prepoznavati kao strukturne odnose moći i tlačenja. Potom, počela sam shvaćati da su stvari u životu promjenjive, da ne postoji samo jedan moguć ishod, da je djelovanje moguće. Još važnije, shvatila sam da to djelovanje individua ima moć, ali vrlo ograničenu, da tek izgradnja zajednice i organiziranog otpora zaista stvara promjenu. Naposljetku, sve što radim, imalo veze s kazalištem ili ne, u potpunosti je impregniralo najnovije otkriće, teorijski utemeljeno na pisanjima Paula Freirea ― da ukoliko ne rastočimo sam sustav, dogodit će se samo to da će iste uloge zauzimati različiti ljudi, ali ako samo teoretiziramo o sustavu bez direktne angažiranosti u svakodnevici, ni time ne pridonosimo borbi.
Čini mi se da su ovih ideja svjesni i mnogi koji se u Brazilu trenutno organiziraju u otporu Jairu Bolsonaru, pa možda nije zgorega da prenesem ovdje što je Julian Boal, Augustov sin te i sam vrlo cijenjen teoretičar i praktičar kazališta potlačenih, napisao na Facebooku nakon Bolsonarove pobjede. “Dok je god društvo klasno podijeljeno, niti jedna pobjeda i niti jedan poraz nisu konačni. Bolsonarizam će stvoriti uvjete za vlastitu propast. Moramo biti budni i dovoljno snažni kako bismo znali iskoristiti procjepe koji će se svakako stvoriti. Naša je snaga bila u izlasku na ulicu. Moramo naći sredstva da se s nje ne povučemo. Ulice moraju biti naše. Bit će budućnosti, ako ništa stoga što će sadašnjost postati neodrživa”.
Mislim da se nalazimo u svijetu u kojem je važno prepoznati ove poruke, u kojem je važno vjerovati da postoji mogućnost promjene i naći snage na ulici, u organizaciji, u izgradnji zajednice, na granicama s migrantima, na prosvjedima s radnicima, u solidarnosti sa ženama kojima se negira anestezija. Uhvatiti procjepe u sistemu i neumorno ih širiti, da bismo ga na koncu ukinuli.
Razgovor vodio: Bojan Krištofić
Comments