Legislativno kazalište i zagovaranje odozdo

Nedavno je Josipa Lulić sudjelovala kao predavačica na treningu zagovaranja u sklopu projekta ENGAGEUROPE. Ovdje donosimo njeno prevedeno i pisanoj formi prilagođeno izlaganje!

Zagovaranje odozdo: solidarnost, uzajamnost i sustvaranje

U Centru za kazalište potlačenih POKAZ zagovaranju pristupamo kao jednom od elemenata organiziranja zajednice. To mijenja i polazišno pitanje: umjesto da zagovaranje promatramo prvenstveno kao način utjecaja na donositelje odluka, zanima nas kako zagovaranju možemo pristupiti odozdo, sa solidarnošću i uzajamnošću kao organizacijskim principima.

Filozofski, metodološki i politički okvir za takav rad nalazimo u teoriji i praksi kazališta potlačenih. Iz njega proizlazi i kritika zagovaranja koje se radi ZA nekoga, umjesto da se istinski radi S nekim. Između ekstrakcije iskustava, konzultiranja, uključivanja, sustvaranja i samoorganiziranja postoje velike razlike – prije svega u tome tko ima moć odrediti problem, cilj i smjer djelovanja.

Takav pristup ima i svoju cijenu. Ako nam je cilj provesti projekt s unaprijed vrlo jasno definiranim ciljevima i ishodima, ovo vjerojatno nije najbolji način rada. Ako nam je, međutim, cilj duboka i dugotrajna društvena transformacija, postaje nužan spor, nepredvidiv i ponekad frustrirajući rad sa zajednicama.

Kazalište potlačenih: mijenjati sustav, a ne samo uloge

Kazalište potlačenih nastalo je u Brazilu u razdoblju velikih političkih previranja. Njegov razvoj usko je povezan sa širim pokretima pučkog obrazovanja i društvene transformacije, uključujući rad brazilskog pedagoga Paula Freirea, jednog od najvažnijih intelektualnih utjecaja Augusta Boala.

Za pitanje zagovaranja odozdo posebno su važne dvije Freireove ideje.

Prva je da oslobođenje ne može značiti samo zamjenu ljudi koji zauzimaju pozicije unutar opresivnog sustava. Potrebno je transformirati sam sustav.

Da se poslužimo vrlo grubim primjerom: rješenje za ropstvo nije pronaći dobrog robovlasnika. Rješenje je ukinuti ropstvo.

To zvuči samorazumljivo kada koristimo tako ekstreman primjer. Postaje manje očito kada pogledamo vlastite zagovaračke prakse.

Zamislimo da radimo na problemu diskriminacije Roma. Prepoznajemo da su Romi isključeni iz političkog i institucionalnog odlučivanja. Kao rješenje pronalazimo nekoliko romskih predstavnika, educiramo ih, razvijamo njihove kapacitete, uključujemo ih u panele i odbore i pomažemo im da dobiju pristup institucijama.

Naravno da je već i to velik korak unaprijed, ali se trebamo zapitati jesmo li transformirali strukturu koja proizvodi isključenost ili smo nekolicini ljudi pomogli da se u nju uspješno uključe time ju perpetuirajući i jačajući?

Drugi važan Freireov koncept jest praksis – kontinuirani odnos refleksije i djelovanja usmjerenog prema transformaciji svijeta.

Organizacije koje rade na društvenoj promjeni vrlo lako upadaju u jednu od dvije zamke.

Prva je refleksija bez djelovanja. Proizvodimo izvrsne analize, policy briefove, istraživanja, akademske članke i strategije. Vrlo dobro razumijemo strukturne uzroke nejednakosti. Ponekad ih razumijemo i opisujemo jezikom toliko sofisticiranim da gotovo nitko koga se problem neposredno tiče nema pristup toj raspravi. Postajemo iznimno dobri u opisivanju nepravde, ali bez izravnog djelovanja sa zajednicama teško ćemo tu nepravdu promijeniti.

Druga je zamka djelovanje bez kritičke refleksije. Vidimo ljude u neposrednoj nevolji i želimo reagirati. Pružamo hranu, pravnu pomoć, obrazovanje, tečajeve jezika, psihološku podršku ili smještaj. Naravno da su ljudima te stvari često potrebne odmah. Ali ako svu energiju trošimo na odgovaranje na hitne situacije, možda nikada nećemo pitati zašto se iste hitne situacije neprestano ponovno proizvode.

Praksis pokušava zadržati te dvije stvari zajedno: djelovati u svijetu i istodobno kontinuirano analizirati strukture koje proizvode stvarnost u kojoj djelujemo.

Zagovaranje ZA nekoga već sadrži odnos moći

Polazišna struktura zagovaranja često izgleda ovako:

Mi imamo znanje, resurse, pristup institucijama i zagovaračke vještine.

Netko drugi ima problem.

Stoga odlučujemo svoje resurse upotrijebiti kako bismo zagovarali za njih.

U tome ne mora biti ničega zlonamjernog, dapače, to najčešće proizlazi upravo iz solidarnosti i najboljih namjera. Ali istodobno reproducira vrlo poznatu strukturu humanitarnog rada:

pomagač i onaj kojem se pomaže; organizacija i korisnik; stručnjak i osoba sa življenim iskustvom; osoba koja govori i osoba čija priča tom govoru daje legitimitet.

Konzultiramo ljude, prikupljamo svjedočanstva, organiziramo fokusne grupe, tražimo da nam govore o diskriminaciji, nasilju, siromaštvu ili eksploataciji. Zatim ta iskustva uzimamo, prevodimo ih na profesionalni jezik zagovaranja, pretvaramo ih u podatke, izvještaje i preporuke te ih odnosimo donositeljima odluka, a osoba čiji je život proizveo taj dokaz često nestaje iz procesa. Postala je izvor informacija za tuđe zagovaranje.

Zbog toga treba biti oprezan s izrazima poput „dati ljudima glas“. Ljudi već imaju glas. Političko pitanje glasi: čiji se glas priznaje kao znanje, čiji glas ima pristup institucijama i čiji glas proizvodi posljedice? Možda naša uloga stoga nije ljudima „dati glas“, nego mijenjati strukture koje određuju koji se glasovi čuju i koji glasovi imaju moć.

Time se mijenja i jedno od uobičajenih zagovaračkih pitanja. Umjesto da pitamo samo: Kako im možemo pomoći? ili: Kako ih možemo mobilizirati? možemo početi pitanjem:

Tko smo „mi“ u ovom zagovaračkom procesu?

Participacija nije isto što i sustvaranje

Riječ participacija u civilnom društvu koristimo vrlo široko. Projekt je participativan jer ljudi dolaze na aktivnosti, jer smo organizirali konzultacije, jer je netko iz zajednice o kojoj govorimo sudjelovao na našoj konferenciji, jer smo ljudima dali da ispune upitnik. Ovdjeje riječ o vrlo različitim razinama sudjelovanja. Možemo ih zamisliti kao grubi kontinuum:

EKSTRAKCIJA → KONZULTIRANJE → UKLJUČIVANJE → SUSTVARANJE → SAMOORGANIZIRANJE

Na prvom kraju kontinuuma ja imam projekt i trebam tvoje iskustvo. Mogu te intervjuirati ili prikupiti tvoje svjedočanstvo. Sudjeluješ, ali imaš vrlo malo utjecaja na to što će se s tim znanjem dogoditi.

Kod konzultiranja ja i dalje imam projekt, ali pitam te što o njemu misliš. Mogu na temelju tvojih odgovora doista promijeniti neke njegove dijelove.

Kod uključivanja ljudi mogu imati aktivnu ulogu u aktivnostima ili odlučivanju, ali cjelokupnu strukturu i dalje uglavnom definira organizacija.

Kod sustvaranja događa se nešto temeljnije: sam problem, ciljevi, strategija i zahtjevi mogu se pregovarati i stvarati zajedno.

Samoorganiziranje ide korak dalje: ljudi kojih se problem neposredno tiče organiziraju se sami, dok organizacije poput naše mogu ponuditi resurse, infrastrukturu, znanje, kontakte ili solidarnost.

Nijedna od ovih razina nije automatski moralno superiorna u svakoj situaciji. Ponekad osoba stvarno treba odvjetnika, a ne šestomjesečni participativni proces. Ljudi ponekad nemaju vremena, sigurnosti ili želje postati aktivisti. Participacija uključuje i pravo na nesudjelovanje. Važno je, međutim, iskreno govoriti o tome koliko moći ljudi u nekom procesu doista imaju. Konzultacija nije sustvaranje, sudjelovanje u aktivnosti nije vlasničtvo nad procesom. Možda je najkorisnije pitati: U kojim trenucima ovog procesa ljudi kojih se problem tiče mogu stvarno promijeniti njegov smjer?

Od „korisnika“ prema uzajamnosti

Jedan od najvažnijih principa našeg rada jest uzajamnost. Uzajamnost ne znači da svi zauzimamo istu poziciju. Ne zauzimamo. Ako sam hrvatska državljanka koja radi s migrantskim radnikom čija dozvola boravka ovisi o poslodavcu, naše pozicije nisu jednake. Ja mogu imati pristup institucijama, jeziku, obrazovanju, mrežama, financiranju i pravnoj sigurnosti koje druga osoba nema. Pretvarati se da te razlike ne postoje ne bi proizvelo jednakost, samo bi učinilo moć nevidljivom. Uzajamnost nije istost. Uzajamnost znači pokušati izgraditi odnos koji nije organiziran oko toga da je jedna osoba pomagač, a druga osoba kojoj se pomaže.

Jedan od načina da to učinimo jest da prestanemo pitati samo: Što njima treba? i počnemo pitati: Što nam je zajedničko? Gdje se susreću naši interesi, borbe i vizije društva?

Ako, primjerice, prava migrantskih radnika formuliramo pitanjem: Kako hrvatski građani mogu pomoći ranjivim stranim radnicima? već smo konstruirali dva politička subjekta: one koji pripadaju i mogu pomagati te one koji su izvana i trebaju pomoć. Ali pitanje možemo postaviti drukčije: S kakvim radnim uvjetima svi želimo živjeti? Time ne tvrdimo da hrvatski i migrantski radnici zauzimaju jednake pozicije jer ne zauzimaju, nego tražimo osnovu za stvaranje političkog „mi“.

To je jedan od ključnih zadataka organiziranja zajednice: ne samo identificirati ciljnu skupinu i ne govoriti u njezino ime, nego graditi odnose kroz koje ljudi mogu prepoznati zajednički politički interes, a da pritom ne brišu međusobne razlike. Solidarnost u tom smislu nije dobročinstvo, nego prepoznavanje da su tvoje i moje oslobođenje međusobno povezani.

Legislativno kazalište: od življenog iskustva prema kolektivnom političkom znanju

Jedna od metoda kojima se koristimo jest legislativno kazalište, razvijeno iz forum-kazališta kao način povezivanja življenih iskustava ljudi s prijedlozima institucionalnih, političkih ili zakonodavnih promjena.

Pojednostavljeno, proces izgleda ovako:

ŽIVLJENO ISKUSTVO → KOLEKTIVNA ANALIZA → KAZALIŠTE → JAVNA INTERVENCIJA → PRIJEDLOZI → DIJALOG S INSTITUCIJAMA

Grupa polazi od situacija koje su ljudi stvarno doživjeli, ali te priče ne prikupljamo samo kao svjedočanstva, kroz kazalište ih kolektivno rekonstruiramo i pitamo: Što se ovdje zapravo događa? Gdje je opresija? Tko ima moć? Što ovu situaciju čini mogućom? Gdje je moguće intervenirati? Što izgleda kao individualni problem, a zapravo je strukturno?

Nastala forum-predstava zatim se izvodi pred širom zajednicom. Publika pritom ne ostaje publika. Ljudi mogu ući u predstavu, zamijeniti protagonista i isprobati moguće strategije promjene. Tada se događa da osobno iskustvo prestaje biti samo svjedočanstvo i postaje kolektivno političko znanje. Ljudi počinju prepoznavati obrasce. Isprobavaju rješenja. Ne slažu se. Otkrivaju da neka naizgled očita rješenja ne funkcioniraju. Proces se postupno može pomaknuti od pitanja: Što bi ova osoba mogla učiniti drukčije? prema pitanju: Što bi se moralo promijeniti u instituciji, javnoj politici, administrativnoj praksi ili zakonu da bi ova situacija postala drukčija?

Na taj način osoba koje se problem neposredno tiče nije samo input u zagovaračku strategiju, nego može postati suautor političkog projekta.

Ali ni sustvaranje nije čarobno rješenje. Ljudi se ne slažu. Neki dominiraju grupama. Neki imaju više vremena od drugih. Neki su obrazovaniji ili bolje govore dominantni jezik. Neki žele radikalnu promjenu, dok drugi žele neposredno praktično rješenje. Ponekad zahtjev koji nastane nije zahtjev koji je organizacija očekivala. A ponekad nakon višemjesečnog rada još uvijek nemamo uredno formuliran zagovarački zahtjev. Ako projektna prijava zahtijeva da dvanaest mjeseci unaprijed znamo što će točno biti naš zagovarački zahtjev, stvarno sustvaranje može postati prilično nezgodno, jer ako je odgovor unaprijed određen, pitanje participacije postaje neiskreno. Ne možemo ljudima istodobno reći: „Želimo da vi odlučite“ i: „pod uvjetom da odlučite ono što smo već napisali u projektnoj prijavi.“ Ta napetost ne nestaje. S njom radimo. Priznati je korisnije nego se pretvarati da participativne metode nekako uklanjaju odnose moći iz našeg rada.

Kako to izgleda u praksi: regularNO

Nijedna kampanja POKAZ-a nije savršeno utjelovljenje ovih principa. U različitim smo trenucima bili na svim dijelovima kontinuuma participacije – od izvlačenja iskustava do samoorganiziranja – i kretali smo se u različitim smjerovima, nailazeći na prepreke, slijepe točke i ograničenja. Važno je barem znati prema čemu pokušavamo ići, kako bismo vlastitu praksu mogli kritički promišljati.

Jedan je primjer kampanja regularNO, nastala iz našeg dugotrajnijeg rada s migrantima, izbjeglicama i stranim radnicima u Zagrebu, uključujući grupu kazališta potlačenih i program učenja hrvatskog jezika kazališnim metodama. Kampanja se bavi mogućnošću regularizacije boravka unutar Hrvatske – stvaranjem puteva kojima ljudi koji ovdje već žive mogu regulirati svoj status bez dugotrajne neregularnosti, ekstremne ovisnosti ili prisilnog odlaska. No za način na koji pristupamo zagovaranju jednako je važan proces kojim se kampanja gradi.

Zajedničko „mi“ počelo se jasnije oblikovati nakon određenog vremena zajedničkog rada, kroz vježbu kolektivnog pisanja iz koje je nastao manifest. Njegova je svrha bila upravo pokušati definirati kolektivno političko „mi“ iz kojeg govorimo zajedno.

U njemu, između ostaloga, kažemo:

Mi smo zajednica ljudi iste krvi i različitih korijena. Svakodnevno svjedočimo nejednakosti, nepravdi, nesigurnosti i diskriminaciji i to nas plaši.Istodobno vjerujemo da, ako se solidarno udružimo, možemo pokrenuti promjenu. Vjerujemo u kolektiv. Vjerujemo u istinu. Vjerujemo da su ljudi važniji od teritorija, država i nacija. Vjerujemo u tvoju ljudskost. Odbijamo dijeliti ljude prema papirima i statusu. Osuđujemo rasizam, obmanu i eksploataciju. Odbacujemo nasilje.Zahtijevamo jednakost, pravdu i dostojanstven život.

Proces je krenuo od izgradnje zajednice i slušanja priča, uključivanja ljudi u proces legislativnog kazališta, definiranja zajedničkog „mi“ i otvaranja prostora za individualne inicijative unutar kampanje. Neke od njih bile su tečaj jezika za govornike hindskog, nogometni turnir, podcasti ili kurdska kulturna večer. To nisu aktivnosti koje bismo na prvi pogled nazvali zagovaranjem. Ali bile su potrebne za organiziranje zajednice i stvaranje različitih putova prema sudjelovanju. Uzajamnost je ovdje posebno važna. Ne želimo da regularizacija postane priča o dobrim Hrvatima koji pomažu nesretnim migrantima.

Dublja su pitanja: Kakvo društvo zajedno gradimo? Tko ima pravo pripadati? Koliku moć poslodavac smije imati nad nečijim životom? Trebaju li ljudi koji u nekom društvu žive, rade, grade odnose i sudjeluju u njemu imati stvarne puteve prema sigurnom statusu? To su pitanja o društvu u kojem svi živimo, ne samo "migrantska pitanja".

Istodobno, proces je težak. Različite migrantske zajednice imaju različite interese. Osoba sa stabilnom radnom dozvolom nalazi se u drukčijoj poziciji od osobe u neregularnom statusu. Tražitelj međunarodne zaštite živi drukčiju pravnu stvarnost od stranog radnika.

Neki ljudi žele biti javno vidljivi; drugi si tu vidljivost apsolutno ne mogu priuštiti. Neki žele političko organiziranje. Drugi žele pomoć oko jednog konkretnog administrativnog problema i nakon toga žele otići kući. Uzajamnost ne može značiti prisiljavanje ljudi na aktivizam.

Izazov je izgraditi dovoljno povjerenja i infrastrukture da različite razine participacije ostanu moguće, dok istodobno stvaramo prostor iz kojeg kolektivni politički zahtjevi mogu nastati.

Drugi je primjer kampanja Kvalitetna škola za sve, usmjerena na jednak pristup kvalitetnom obrazovanju za romsku djecu. U tom je području opasnost zagovaranja za zajednicu posebno vidljiva. Postoji duga povijest institucija, stručnjaka i organizacija civilnog društva koji raspravljaju o tome što romskoj djeci i romskim obiteljima treba.

Implicitno pitanje često glasi: Kako pomoći romskoj djeci da se uspješno prilagode obrazovnom sustavu? Freireovsko bi pitanje bilo drukčije: Što je to u obrazovnom sustavu što kontinuirano proizvodi nejednake ishode?

Upravo zato naziv kampanje fokus namjerno stavlja na sve. Zajednički politički cilj nije stvaranje posebnog, nešto boljeg mjesta za romsku djecu unutar nejednakog obrazovnog sustava, nego kvalitetna škola za sve.

To ponovno znači tražiti političko „mi“ bez poricanja činjenice da ne zauzimamo svi istu poziciju i da posljedice nejednakosti nisu jednako raspoređene.