Teorija društvenog utjecaja i kazalište potlačenih

Hrvatski prijevod poglavlja Jsoipe Lulić iz knjige Social Impact in Arts and Culture: The Diverse Lives of a Concept, ur. Iva Kosmos i Martin Pogačar (2022)

„Društveni utjecaj“ izraz je koji sam počela često slušati kad sam shvatila da ću, želim li se puno radno vrijeme baviti kazalištem potlačenih (KP), morati redovito prijavljivati projekte za financiranje. Često mu se dodavao i pridjev „očekivani“. U pozadini je bila ideja da će donator financirati niz aktivnosti koje će dovesti do mjerljive promjene na razini društva. Budući da dolazim iz akademskog okruženja – osobito zato što se moje doktorsko istraživanje bavilo kognitivnom teorijom kulture – ta mi se ideja činila neobičnom. Pojam „očekivanog društvenog utjecaja“ pretpostavlja ne samo da smo sigurni u kojem bi se „smjeru“ društvo trebalo kretati nego i da već točno znamo kako to postići; preostaje nam tek organizirati to znanje u unaprijed zadane kućice Excel-tablice s ciljevima, rezultatima i proračunima te ga isporučiti svojim ciljnim skupinama.

Takvo razumijevanje društvene promjene ne proturječi samo teorijskim temeljima kazališta potlačenih nego je u raskoraku i s definicijom društvenog utjecaja kakva se koristi u kognitivnoj teoriji i socijalnoj psihologiji. Bibb Latané definirao ga je kao „bilo koju od velike raznolikosti promjena u fiziološkim stanjima i subjektivnim osjećajima, motivima i emocijama, kognicijama i uvjerenjima, vrijednostima i ponašanju, koje se događaju u pojedincu, čovjeku ili životinji, kao posljedica stvarne, implicirane ili zamišljene prisutnosti ili djelovanja drugih pojedinaca“ (Latané 1981, 343). Iz perspektive KP-a istinska se društvena promjena događa kroz višesmjeran proces koji nužno proizlazi iz eksperimentiranja i ulazi na neistražen teren (Boal 2022; 2014). Iz perspektive teorije društvenog utjecaja ne samo da je nemoguće nedvosmisleno predvidjeti utjecaj neke konkretne aktivnosti na društvo nego je i samo težište postavljeno na suprotnu stranu: zanima nas utjecaj koji drugi, stvarni ili zamišljeni akteri – uključujući ljude, umjetnička djela (ili indekse; Gell 1998) i medije – imaju na pojedinca.

U ovom tekstu povezujem teoriju društvenog utjecaja s teorijom distribuirane kognicije kako bih pokušala mapirati mehanizme društvene promjene. Pratit ću utjecaj koji sam tijekom dva desetljeća vođenja radionica kazališta potlačenih opažala na razini različitih elemenata društvenoga kognitivnog sustava. Riječ je o teorijskoj raspravi iz perspektive prakse. Svaki od sljedećih odjeljaka mogao bi se razviti u zaseban društvenoznanstveni istraživački projekt – i vrlo bih rado surađivala na takvom hipotetskom istraživanju.

Kazalište potlačenih (KP)

Glavni teorijski i politički okvir KP-a čine ideje poznatoga brazilskog pedagoga Paula Freirea (2018). Prva temeljna postavka Freireove Pedagogije potlačenih jest da nas se prečesto postavlja u binarne opozicije koje proizlaze iz stvarnih ili percipiranih odnosa moći na kojima počivaju naše aktivnosti. Nastavnici sebe vide kao bitno različite od učenika, progresivni stranački vođe od masa bez klasne svijesti, glumci od publike – i obratno. Takav dualistički pogled stvara i ideju da nastavnici, politički vođe i glumci posjeduju znanje, mandat i moć za djelovanje i vođenje, dok su učenici, mase i publika pasivni i trebaju samo slijediti upute kako bi ih druga strana oslobodila, poučila ili zabavila.

Freire je takav dualizam snažno kritizirao. Za njega je temeljni zadatak svake smislene društvene promjene razumjeti da nema pasivnih sudionika: svatko posjeduje znanje i pravo da tumači i mijenja vlastitu življenju stvarnost. Zadatak edukatora jest marginaliziranim skupinama omogućiti pristup alatima koji promjenu čine mogućom, istodobno učeći od svojih učenika. Za Freirea društveni utjecaj nužno mora biti dvosmjeran proces (Freire 2018).

Takvo je razumijevanje izravno ugrađeno u Boalovu koncepciju odnosa između glumaca i publike. U KP-u nema pasivne publike: bez obzira na tehniku, ono po čemu se KP razlikuje jest aktivna uloga gledatelja-glumaca, kako ih je Boal nazvao (Boal 2014). U forum-kazalištu – temeljnoj i najpoznatijoj tehnici KP-a – predstava slijedi relativno strogu dramaturšku formu. Protagonist različitim pokušajima i strategijama nastoji ostvariti svoju želju, a antagonist, koji u prikazanom kontekstu zauzima poziciju moći, stalno ga u tome sprječava. Sukob doseže vrhunac u trenutku koji se naziva „kineska kriza“, izrazom površno izvedenim iz pogrešne ideje da se kineska riječ za krizu zapisuje znakovima za „rizik“ i „priliku“. Ipak, kriza u dramaturgiji forum-kazališta doista predstavlja upravo to: situaciju u kojoj protagonist najviše riskira, ali prilika ostaje neiskorištena – protagonist je poražen.

Mogućnost istraživanja te prilike ne nalazi se u samoj predstavi, nego u bogatoj kombinaciji razgovora i improvizacija koju nazivamo forumom. Umjesto da ostane sjediti, publika je pozvana ući na pozornicu i pokušati promijeniti ponašanje protagonista ili nekog drugog lika, osim antagonista. Ako stvarni kontekst prikazane situacije to dopušta, može se uvesti i novi lik kako bi se istražile strategije koje bi se poslije mogle primijeniti izvan pozornice. Time i sami glumci, čija su životna iskustva uvijek polazište za nastanak predstave, sudjeluju u Freireovu višesmjernom procesu učenja. Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam nakon gotovo svakog forum-kazališta izašla barem s jednim novim načinom razumijevanja svijeta, ako ne i s konkretnom strategijom koju je vrijedilo iskušati na ulici.

Pojmu društvenog utjecaja kako ga definiraju donatori najbliže je ono što Boal naziva „probom za revoluciju“ (Boal 2014, 98): način ispitivanja i istraživanja mogućih strategija društvene promjene koje se potom mogu upotrijebiti u stvarnosti. Utjecaj se događa kada članovi publike odluče nove ideje i strategije provesti u praksi – organiziranjem, peticijama, lobiranjem, štrajkom, prosvjedom ili nekom drugom političkom akcijom, velikom ili malom, koja je nastala tijekom izvedbe.

Ovdje, međutim, predlažem istražiti nešto manje očito: mogućnost da samo igranje i pripremanje forum-kazališta proizvodi društveni utjecaj na razini društvene kognicije. Moja je hipoteza da se kroz praksu KP-a bitno mijenja razumijevanje svijeta i društvenih odnosa te da to drukčije razumijevanje, kao izravna posljedica promijenjenoga kognitivnog sustava zajednice, potiče i drukčije djelovanje. Dokazi za to uglavnom su anegdotalni: proizlaze iz mojega življenog iskustva i iskustva ljudi s kojima sam radila, razgovora s praktičarima KP-a diljem svijeta, evaluacijskih komentara sudionika radionica te osobito iz rada Sanjoya Gangulyja i bengalske skupine Jana Sanskriti koju vodi više od trideset godina (Ganguly 2010; Ganguly i Yarrow 2016). Ganguly tvrdi da je Boalova definicija foruma kao probe za revoluciju iznimno važna, ali nepotpuna: koliko god organiziranje i kontinuirano djelovanje u stvarnom svijetu bili nužni, revolucija se doista događala i u kazalištu (u Jackson 2020).

Kako bismo izgradili teorijski okvir za mehanizme društvene promjene kroz KP, najprije treba definirati distribuiranu kogniciju i kognitivnu teoriju kulture. Kognitivna psihologija i istraživanja evolucijskih adaptivnih promjena živčanog sustava unaprijedila su naše razumijevanje kognitivnih procesa (Neisser 2014; Murray 1995; Bly i Rumelhart 1999; Quinlan i Dyson 2008). Otkriće da kognitivni – automatski i nesvjesni – procesi imaju ključnu ulogu u razumijevanju i stvaranju svijeta i sebstva promijenilo je način proučavanja većine psiholoških fenomena (Sloman 1996, 3; Bargh i Ferguson 2000, 925; Smith i DeCoster 2000, 108–131).

S jedne strane, velik dio naše kognicije ne ovisi samo o dostupnim podražajima nego i o već postojećim obrascima mišljenja. Jedna od najvažnijih funkcija kognitivnog sustava jest dati smisao dostupnim podražajima i organizirati ih tako da ih možemo koristiti. Važnost informacija tumačimo na nesvjesnoj razini; mnogo ćemo lakše primijetiti i zapamtiti informacije slične onima koje već posjedujemo, dok ćemo nepoznate češće zanemariti (Conway i dr. 2001, 331–335; Pashler i dr. 2001, 629–651). Razlog su kognitivne sheme – mreža malih, odijeljenih jedinica znanja koje stječemo na različite načine i od kojih oblikujemo teoriju o vanjskom svijetu (Sommerhoff 2000). Isti se koncept opisuje i kao skripte, koncepti, stanja ili unutarnja ciljna stanja (Chartrand i Bargh 1996, 464; Barrett i dr. 2004, 553). Percepcija i tumačenje istoga događaja mogu se potpuno razlikovati među ljudima, ali i kod iste osobe – primjerice prije i nakon traumatskog događaja – ovisno o kognitivnim shemama kojima doživljavamo svijet.

S druge strane, kognitivna teorija i kulturu i društvo definira u terminima kognicije (Atran 1998; Boyer 1990; Barkow i dr. 1992; Sperber 1996; Sperber i Hirschfeld 1999). Naši su umovi puni ideja, pojmova i predodžbi. Samo će mali dio bezbrojnih misli i slika koje nam svake minute prolaze glavom biti priopćen drugima. Od toga će drugi razumjeti, smatrati zanimljivima i dovoljno važnima da ih zapamte tek nekolicinu. Neke će, međutim, biti toliko privlačne da će ih prenositi dalje, stvarajući novi proces kognicije i komunikacije. Ideje koje se na taj način prošire velikim dijelom populacije i ostanu dovoljno prepoznatljive da ih se široko razumije kao jedan te isti koncept postaju kulturne ideje. Stoga se svaka ideja koja se komunicira može smatrati kulturnom u većoj ili manjoj mjeri, umjesto da kulturu i individualno mišljenje shvaćamo kao binarnu opoziciju (Malley i Knight 2008; Tooby i Cosmides 1992). To je osnova Sperberove epidemiološke teorije kulture, koju sažeto opisuje kao talog kognicije i komunikacije u ljudskoj populaciji (Sperber 1996, 90).

Napokon, ne mislimo samo mozgom. Teorija distribuirane kognicije tvrdi da kognicija uključuje i vanjske artefakte, poput tekstova i slika, radne timove sastavljene od više pojedinaca te kulturne sustave za tumačenje stvarnosti (Hutchins 1991). Kognicija postaje sustav čije su strukture i procesi raspoređeni između unutarnjih i vanjskih reprezentacija, među skupinom pojedinaca te kroz prostor i vrijeme. Teoriju proširenog uma, izvedenu iz šire teorije distribuirane kognicije, prvi su 1998. razvili Clark i Chalmers (Clark i Chalmers 1998; Clark 2008). U danas već klasičnom primjeru uspoređuju Otta, osobu s Alzheimerovom bolešću koja informacije o svijetu zapisuje u bilježnicu, i Ingu, koja iste informacije pamti. Oboje žele posjetiti izložbu u Metropolitan Museumu: Inga se sjeća adrese, a Otto je provjerava u bilježnici. Autori zaključuju da su proces prisjećanja i provjeravanje bilježnice funkcionalno dovoljno slični da se Ottova bilježnica može smatrati dijelom njegova kognitivnog sustava. Okolina nije samo višak ili medij kojim se prenosi vanjska poruka: sami predmeti postaju dijelom mišljenja. Takvo je razmišljanje brzo postalo zanimljivo humanističkim znanostima kao način razumijevanja utjecaja neživih predmeta gotovo kao punopravnih aktera, kako ih Alfred Gell razmatra u knjizi Art and Agency (Gell 1998).

Okvir u kojem želim istraživati društveni utjecaj KP-a, dakle, omeđuju dvije činjenice: ljudski um funkcionira kao kategorizator koji primljene informacije tumači na temelju prethodnih iskustava, a ona oblikuju naše individualno razumijevanje svijeta; istodobno, kogniciju dijelimo između unutarnjih reprezentacija u mozgu, vlastitoga tijela te predmeta, slika i ljudi oko nas.

Segmenti distribuirane kognicije: utjelovljenje

Augusto Boal naglašava igre i vježbe kao ključne alate u izgradnji predstave. Jedna od njegovih najpoznatijih i najutjecajnijih knjiga jest „arsenal“ Games for Actors and Non-Actors (2005), u kojem opisuje desetke igara i njihovih varijacija, prilagođenih i razvijanih u radu s različitim skupinama. Boalov je glavni cilj vježbama de-mehanizirati tijelo. Tvrdio je da su naša tijela zaglavljena u krutim položajima – stajanju, sjedenju, ležanju – i da kroz socijalizaciju učimo kretati se i ponašati mehanički. Kako bi razbio mehanizaciju uma i otvorio mogućnost mišljenja izvan uhodanih obrazaca, Boal je počeo razbijati mehanizaciju tijela.

Jedna od igara kojima je započinjao radionice, ali i izvedbe s publikom, bila je križ i krug: naizgled jednostavan zadatak u kojem jednom rukom u zraku crtamo križ, a drugom istodobno krug. Od toga je razvio igre za izgradnju povjerenja i suradnje kroz istraživanje osjetila i mašte. Postoji čak i igra koja tijelom prenosi poruku o tome kako bi glumac koji igra tlačitelja trebao voditi improvizaciju: dvije osobe približno iste snage drže se za ramena i guraju što jače, ali bez toga da jedna nadvlada drugu. Lik tlačitelja treba pružati otpor improvizaciji gledatelja-glumca koji iskušava strategiju – tjerati ga da se potrudi, ali ga ne potpuno nadvladati i obeshrabriti. Iz perspektive distribuirane kognicije Boal je ovdje radio na razini utjelovljene kognicije.

U mojoj je praksi djelovanje vježbi na tijela sudionika duboko mijenjalo individualne i kolektivne kognitivne sustave. Jedan od najzahtjevnijih dijelova radionice jest od skupine ljudi, često potpunih stranaca, tražiti nešto što je u suprotnosti s velikim dijelom onoga čemu su ih učili cijeli život: da surađuju, djeluju kao skupina, vjeruju jedni drugima i otvore se o opresiji koju doživljavaju u svakodnevnom životu, vjerujući da će im skupina pomoći to iskustvo oblikovati u forum-predstavu, a ne iskoristiti ga kao slabost.

Za to postoje brojne vježbe. Jedna od osnovnih jest vođenje slijepe osobe. Ponavljam je na svakoj radionici jer je svaki put drukčija. Radi se u paru: jedna osoba vodi, druga ima zatvorene oči. Osoba koja vidi vodi drugu kroz prostor dodirom ruke, bez riječi. Vježba se može dalje razvijati tako da se umjesto dodira oslanjamo na glas, miris ili čak toplinu tijela. Ona usmjerava pozornost na osjetila različita od vida, ali istodobno stavlja naše tijelo u situaciju u kojoj se za vlastitu sigurnost mora osloniti na drugu osobu. Meni osobno takvo povjerenje nije lako. Dugo sam vježbu radila s jednom rukom preko očiju jer bih ih inače instinktivno otvorila. Nakon nekoliko godina moje je tijelo postupno počelo reagirati drukčije: mogla sam trčati zatvorenih očiju ili ponoviti vježbu na prometnim ulicama. Istodobno sam shvatila da se promijenio i moj pogled na svijet. Počela sam se osjećati ne samo mnogo sigurnije – što nije mala stvar za osobu koja je preživjela traumu u djetinjstvu – nego i angažiranije i spremnije djelovati. Učinak vježbe na tijelo prenio se na emocionalnu razinu i postao dijelom temelja iz kojeg djelujem u svijetu.

Druga strana nepovjerenja u to da će nas netko uhvatiti kad padamo jest očekivanje da će nas drugi nositi. Utjelovljeni uvid u tu razliku dobila sam u drugoj igri. Osoba stoji u sredini malog kruga, namjerno gubi ravnotežu u bilo kojem smjeru, a ljudi oko nje hvataju je i vraćaju u stabilan položaj. Poanta je pronaći ravnotežu između podržavanja osobe koja je odlučila krenuti u određenom smjeru i oduzimanja njezine djelatne sposobnosti tako da je poguramo preko točke ravnoteže na drugu stranu. Za osobu u sredini postoji i suptilna razlika između traženja podrške dok surađuje sa skupinom i jednostavnog bacanja uz očekivanje da će je skupina nositi. Taj je uvid došao iz tijela i još uvijek više oblikuje moje razumijevanje odgovornosti, mentoriranja i podrške nego opsežne teorijske knjige.

Drugi je primjer igra morskog psa. Nisam u njoj sudjelovala nego sam vodila radionicu, ali sudionici su tijekom i nakon igre govorili koliko su ih iznenadile vlastite pretpostavke. Radila sam s mješovitom skupinom feminističkih aktivistica i sindikalnih vođa kojima sam davala sve teže zadatke. Hodali su prostorom – „plivali oceanom“ – u kojem je bilo mnogo praznih stolaca, „otoka“. Zvižduk je označavao da „napada morski pas“ i imali su samo nekoliko sekundi pronaći najbliži stolac. U prvom je krugu bilo lako: svatko je stajao na svom otoku. Zatim sam uklonila nekoliko stolaca, pa ih je bilo manje nego ljudi. „To je kao glazbeni stolci! Netko će ispasti iz igre“, zaključili su. Nakon zvižduka većina se uspjela popeti na stolce, dok je dvoje ostalo u „oceanu“. Tražili su mjesto sve dok im netko nije ponudio da podijele stolac. Ostali su odmah povikali da to nije dopušteno, a oni koji su dijelili stolac – ispravno – primijetili su da pravila nigdje ne zabranjuju dijeljenje.

U sljedećim krugovima ljudi su počeli surađivati. Nekoliko krugova poslije i po šestero ljudi dijelilo je sigurnost jednog stolca, smišljajući vrlo kreativne načine da ostanu iznad poda. Iz igre su izašli uzbuđeni i govorili kako su u drugom krugu osjećali krivnju prema ljudima ostavljenima u oceanu i ljutnju na mene što sam predložila tako okrutno kompetitivnu igru – da bi zatim shvatili kako ih je upravo njihova unaprijed postojeća slika svijeta kao kompetitivnog, a ne suradničkog, spriječila da vide mogućnost spašavanja svih od morskog psa.

Posljednji utjelovljeni uvid koji želim spomenuti dolazi iz radionice forum-kazališta o sukobu, iz igre bitka crtanjem. Radi se u paru. Svaka osoba dobije različitu tajnu uputu: jedna mora nacrtati grad noću, druga dan na plaži. Ne smiju razgovarati, nego samo slijediti svoju uputu. Dobivaju jedan papir i jednu olovku koju moraju držati zajedno te dvije minute za izvršenje zadatka. Uvijek me fasciniralo promatrati različite kreativne strategije kojima ljudi rješavaju sukob: od borbe za dominaciju toliko snažne da poderu papir i slome olovku, do suradnje u kojoj nastane slika osobe koja noću sjedi u taksiju i sanja dan na plaži.

Najzanimljiviji dio dolazi kada ih pitam što misle kakvu je tajnu uputu dobila druga osoba. Oni koji pretpostave da je i partner dobio zadatak crtanja, samo drukčiji, kompromis nalaze prilično prirodno. Oni koji misle da je zadatak druge osobe bio ometati njihov rad završe u svađi i bez prepoznatljive slike. Jedna je djevojka čak ustala sa stolca, širom otvorenih očiju i s poderanim papirom u ruci, te uzviknula: „To se događa između mojih roditelja i mene.“ Igre su poslužile kao prečac do uvida do kojih bi se inače teško došlo: de-mehanizirajući tijelo, sudionici su de-mehanizirali i um.

Segmenti distribuirane kognicije: estetika

U Estetici potlačenih – posljednjoj Boalovoj knjizi (2006), koja označava njegov posljednji metodološki eksperiment prije smrti – izravno se bavi problemom kognicije. Boala zanimaju dva modaliteta mišljenja: jedan je verbalan i teorijski, a drugi je povezan s osjetilima i predstavlja estetsku kogniciju. Riječima možemo izraziti samo dio onoga što znamo; temeljito razumijevanje svijeta mora uključiti i pokret, slike, zvukove i ritmove. To se dobro podudara s kognitivnom teorijom: kognicija je distribuirana na tijelo, ali i na predmete oko nas. Tu je ideju osobito temeljito istraživala feministička mreža KP-a Ma(g)dalenas.

Red Ma(g)dalenas International mreža je feminističkih, isključivo ženskih skupina KP-a koje djeluju u više regija svijeta – trenutačno u Srednjoj Americi, Južnoj Americi (Brazilu) i Europi. U središtu njihova rada nalaze se rod i rodno uvjetovano nasilje, a istodobno su učinile iznimno mnogo na istraživanju i preoblikovanju metodologije KP-a. Nova se metodologija naziva Teatro das oprimidas. U izvornom portugalskom nazivu Teatro do oprimido potlačeni je u jednini i muškom rodu; ovom suptilnom jezičnom promjenom, koju nije moguće prenijeti na engleski, potlačeni postaju množina i ženskog roda. Bárbara Santos, jedna od najistaknutijih iskusnih kuringa u mreži, glavne je ideje artikulirala u knjizi Teatro das oprimidas (2019). Razlike između tradicionalnog KP-a, osobito forum-kazališta, i njegove nove feminističke varijante vidljive su ponajprije u dramaturgiji, načinu na koji kuringa vodi forum i u estetici.

Najvidljivija je promjena u samom facilitiranju. U tradicionalnom forumu kuringa od publike traži da definira protagonista, antagonista i tritagonista, a zatim pita: „Što biste vi učinili?“ Gledatelji-glumci ulaze u predstavu, zamjenjuju protagonista i pokazuju kako bi reagirali. U feminističkoj metodologiji publiku se najprije poziva da o problemu prikazanom na pozornici razgovara u malim skupinama, kako bi više ljudi dobilo priliku govoriti i aktivno sudjelovati. Istodobno se potiču grupne, a ne individualne intervencije. Razlog je jednostavan: herojski čin pojedinca ne može riješiti ključne društvene probleme. Štoviše, sama ideja „supermana“ snažno je rodno obilježena i utjelovljuje kompleks spasitelja kojem društvo poučava osobito bijele dječake. Društvena promjena može proizaći samo iz dugotrajnog i kolektivnog napora, čiji je najvažniji dio organiziranje.

Boalova „proba za stvarnost“ tako poprima novi oblik: publika postaje slika društva u mjeri u kojoj se male zajednice okupljaju kako bi zajedno razmišljale o mogućim strategijama otpora. Slična se ideja očituje i u obeshrabrivanju intervencija u kojima gledatelj-glumac koji ne dijeli društvenu poziciju protagonista želi preuzeti njegovu ulogu, osobito kada je ta pozicija ključna za sukob. Primjerice, nije poželjno da muškarac iz publike zamijeni ženu u predstavi o rodno uvjetovanom nasilju ili bijela žena crnu ženu u predstavi o rasnoj diskriminaciji. Razlog nije taj da muškarci nemaju veze sa „ženskim pitanjem“, nego upravo suprotno: seksizam i rasizam problemi su čitavoga društva i moraju se rješavati na razini čitavoga društva. Osoba treba pokušati pronaći način djelovanja iz vlastite društvene pozicije. Ako uđe u ulogu koju u stvarnosti nikada ne može zauzimati, umjesto kolektivne promjene lako završava u poziciji savjetnika drugome. Time se vraćamo temeljnom načelu KP-a: to nije kazalište za potlačene, nego kazalište potlačenih.

S formalne strane najvažniji feministički prigovor tipičnoj dramaturgiji forum-predstave odnosi se na protagonista. Santos i druge kuringe upozoravaju da stavljanjem tereta promjene na jednog pojedinca, osobito u kontekstu rodno uvjetovanog nasilja, već samom formom šaljemo poruku da je odgovornost za promjenu prvenstveno individualna. Počinjemo propitivati kako se protagonistkinja ponašala i nuditi rješenja koja bi je zaštitila samo da je malo promijenila svoje ponašanje – čime zapravo okrivljujemo žrtvu. Feministički KP umjesto toga razvija dramaturgiju usredotočenu na kolektiv i širi društveni kontekst koji proizvodi opresivni sustav prikazan na pozornici. Ta promjena zahtijeva kreativnu upotrebu estetskih sredstava.

Estetika nije uvijek bila u središtu rada skupina KP-a, osobito kada je cilj bio stvarati jednostavne i jasne predstave bez proračuna ili bez pristojnog prostora za probe. Upravo je to omogućavalo pretvaranje učionica i blagovaonica u izvedbene prostore. No kako se pozornost pomicala prema složenijem prikazivanju „konteksta“ tipične forum-predstave, dramaturgija, predmeti i kostimi postajali su sve važniji. To nije slučaj samo s predstavama Magdalenas nego i s radom Centra za kazalište potlačenih iz Rio de Janeira, u kojem je Santos godinama bila umjetnička ravnateljica i bliska Boalova suradnica.

U forum-predstavi Pink Machine, premijerno izvedenoj tijekom međunarodnog online festivala Ma(g)dalenas in movement povodom desete obljetnice mreže, Magdalenas Berlin pod umjetničkim vodstvom Bárbare Santos izvele su cijelu predstavu bez riječi, oslanjajući se isključivo na pokret i simboličku težinu predmeta. Takav postupak nije nov u kazalištu općenito. Ali u forum-kazalištu, gdje se očekuje da publika događaje na pozornici razumije kao prikaz stvarne opresije koju treba zajednički razumjeti i definirati kako bi se moglo djelovati, on predstavlja zanimljiv test teorije distribuirane kognicije.

Reakcija publike bila je izvanredna. Unatoč dodatnom izazovu spajanja publike uživo u Berlinu i skupina iz različitih dijelova svijeta preko Zooma, o predstavi se na pozornici raspravljalo bez jezika, samo manipulacijom predmeta i tijela u prostoru. Eksperiment sam ponovila sa skupinom okupljenom oko Centra za kazalište potlačenih POKAZ, u kojem radim. Raspravljali smo o predstavi, ali smo pokušali i estetski prikazati moguće strategije koristeći predmete – u ovom slučaju odjeću. Jedna je članica skupine rekla da je otprilike znala što želi učiniti, ali da je to potpuno razumjela tek kada se suočila s konkretnim komadom odjeće.

Radnja je bila jednostavna, gotovo banalna. Pitanje na pozornici bilo je kako društvo prisiljava žene da se uklapaju u rodne uloge, a konkretni trenutak opresije simbolizirao je pretijesan ružičasti džemper navučen na jednu od protagonistica. Moja kolegica u ulozi protagonistice osjećala se preplavljeno kada su joj ga drugi gledatelji-glumci pokušali skinuti kao čin oslobođenja, ali ga je uspjela skinuti sama nakon što je vidjela druge kako sami sa sebe skidaju džemper. Kroz jednostavnu igru s predmetom, koja je trajala mnogo kraće nego što mi je trebalo da je ovdje opišem, teorijske rasprave o oslobođenju i zamci pokušaja da nekoga oslobodimo umjesto da podržimo njegovo oslobađanje sažete su u uvid do kojeg bi inače bilo teško doći. Slika džempera od tada oblikuje našu kolektivnu praksu.

Segmenti distribuirane kognicije: kultura

Ideja kulturne ili društvene kognicije – prema kojoj naša kognicija nije distribuirana samo na predmete i tijelo nego i na druge ljude, stvarajući model koji oblikuje kako opažamo i tumačimo stvarnost – nije nova. Ključna je u antropologiji, ali i sociologiji i političkoj teoriji, te je najbliže povezana s idejom društvenog utjecaja kakvu koriste europske agencije za financiranje. U kontekstu distribuirane kognicije to ne znači samo da svoje mišljenje prilagođavamo mišljenju ljudi oko sebe. Dio vlastitog mišljenja doslovno delegiramo drugima: štedimo kognitivni napor prihvaćajući stavove ljudi koji dijele naše vrijednosti umjesto da sami analiziramo sve informacije i izgradimo zaključak (Kahan 2008). Upravo je to jedan od najvidljivijih obrazaca koje forum-kazalište nastoji poremetiti.

Pod geslom „humaniziranja čovječanstva“ Augusto Boal koristio je KP kako bi poremetio takve modele i omogućio pojedincima da razviju vlastiti potencijal, ne kao pasivni i nesvjesni dijelovi skupine nego kao aktivni sudionici (McLaverty-Robinson 2016). „Svi smo mi glumci: biti građanin ne znači živjeti u društvu, nego mijenjati ga“ (Boal 2009).

Takvu kritičku svijest, odnosno conscientização – Freireov izraz koji se u prijevodima često ostavlja u portugalskom izvorniku – ne treba miješati s marksističko-lenjinističkom idejom podizanja svijesti masa, jer ne polazi od pretpostavke sveznajuće avangarde. Polazi od stvaranja prostora u kojem se mogu odigravati različiti antagonizmi i različite uloge. To često postaje vidljivo već tijekom pripreme predstave. Jedna od vježbi za oblikovanje lika jest hot seating: glumcu se postavljaju pitanja na koja mora odgovarati iz pozicije lika. Time se produbljuje razumijevanje uloge, kako u smislu stanislavskijevskog psihološkog realizma tako i brechtovskog strukturnog determinizma, ali se istodobno gradi i forum. Glumac mora biti sposoban uvjerljivo improvizirati kako bi iskušao strategije koje razvija publika.

Postoje sigurnosni mehanizmi – dobra će kuringa primijetiti ako glumac nije uspio dosljedno izvesti improvizaciju i pitanje vratiti publici – ali cilj je da to ne bude potrebno. Forum-predstava tako postaje arena u kojoj glumci moraju aktivno uključiti druge u vlastiti kognitivni proces: improviziraju na temelju ideja koje su često u sukobu s uobičajenim reakcijama njihove okoline. To stvara produktivan unutarnji sukob čak i kod glumaca koji igraju lik blizak vlastitim stavovima, a osobito kod onih koji se doista moraju staviti u tuđu kožu. Isto se događa i publici.

Primjera je mnogo. Gotovo svaka forum-predstava u kojoj sam sudjelovala kao kuringa, glumica ili članica publike dovela me u situaciju u kojoj sam se barem malo osjećala izbačeno iz ravnoteže, iznenađena reakcijama drugih i vlastitim reakcijama. Jedan od jasnijih primjera bio je rad Organizacije mladih Roma Hrvatske na temi dvostruke opresije Romkinja. Nekoliko žena iz skupine odabralo je temu i pozvalo ostale, muške članove da sudjeluju. Svi su se načelno složili, ali rad na likovima, a osobito forum-izvedbe, pokazali su koliko je velik dio patrijarhalne matrice do tada ostao nepropitan.

To, naravno, ni na koji način nije specifično za romsku zajednicu: obiteljsko je nasilje ukorijenjeno u patrijarhalnom društvu kao takvom. U jednoj od prvih forum-predstava koje sam vodila glumci su također napravili predstavu o obiteljskom nasilju, izvedenu pred publikom visokoobrazovanih ljudi srednje klase u jednom hrvatskom provincijskom gradu. Publika se usprotivila intervenciji u kojoj je susjed koji svjedoči nasilju pozvao policiju. Iako nitko nije odobravao nasilje i satima su strastveno tražili način da ga spriječe, sama ideja da susjed – netko „izvana“ – reagira na nasilje izazvala je snažan otpor.

No upravo je to stvorilo produktivan antagonizam: dotad nepropitana ideja da je obiteljsko nasilje privatna obiteljska stvar odjednom je postala vidljiva i ista ju je zajednica mogla dovesti u pitanje. Takav sukob s nepropitanim kulturnim idejama o ulozi muškaraca i žena događao se na gotovo svakoj izvedbi predstave Organizacije mladih Roma. Posebno je jasno razotkrivao uvjerenje da je obiteljsko nasilje „ženski problem“ i da ga žene moraju riješiti tako da se same zauzmu za sebe i „ne dopuste“ nasilje. Istodobno su isti glumci koji su izražavali takva uvjerenja, kada bi bili u liku, odgovarali još većim nasiljem čim bi intervencije pokušale otvoreno osporiti patrijarhat u obitelji. Time su odigrali upravo razlog zbog kojeg takva intervencija ne može uspjeti i omogućili zajednici da dublje istraži moguće strategije.

Povezivanje elemenata: dinamička teorija društvenog utjecaja

Dinamička teorija društvenog utjecaja prepoznaje tri vektora promjene u sustavu uvjerenja neke društvene skupine (Latané 1996): konsolidaciju – s vremenom uvjerenja unutar skupine postaju sve ujednačenija; klasteriranje – suprotnu tendenciju, pri kojoj se manja skupina s oprečnim uvjerenjima grupira i izolira od utjecaja većine; te korelaciju. Korelacija je osobito zanimljiva u kontekstu društvene promjene jer predviđa da će skupina s vremenom pokazivati veću ujednačenost čak i u uvjerenjima o kojima se otvoreno ne raspravlja.

Ideja prijenosa društvene kognicije iz jednog područja u drugo bila je temelj pilot-projekta provedenog 2019. u osnovnoj školi u središtu Zagreba, u suradnji s Anom Širanović, profesoricom kritičkih teorija obrazovanja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Škola nas je pozvala da metodom forum-kazališta pokušamo pomoći u rješavanju problema vršnjačkog nasilja u jednom trećem razredu. Prema opisima nastavnika i našim opažanjima, postojala je skupina izrazito disruptivne djece, s poteškoćama u održavanju pažnje, koja je preuzela razred do te mjere da su druga djeca postala nezainteresirana, tiha i bojala se govoriti. Naša je pretpostavka bila da je jedan od razloga klasteriranje: ta je skupina stvorila vlastiti skup pravila koji je upravljao njezinom društvenom kognicijom.

Tijekom polugodišta radili smo s djecom jednom tjedno i pokušali forum-kazalište koristiti za preraspodjelu kognitivnih klastera te provjeriti hoće li doći do korelacije – hoće li se nova uvjerenja stečena kroz KP prenijeti na druga područja školskog života. Najprije smo stvorili nove skupine. Umjesto rada u postojećem razredu napravili smo dvije skupine i u njih uključili učenike drugog razreda. U suradnji s nastavnicima identificirali smo „disruptivnu“ djecu i razdvojili ih kako bismo uzdrmali postojeće klasteriranje.

Na radionicama smo koristili sve ranije opisane razine – utjelovljenje, estetiku i kulturnu kogniciju. Prvih pet ili šest susreta bavili smo se samo igrama, koristeći tijelo kao nositelja ideja povjerenja i suradnje nasuprot natjecanju i individualizmu. Posebno zanimljiv bio je susret s igrom grupne navigacije. Jedna osoba zatvorenih očiju mora prijeći prostor pun prepreka, vođena verbalnim uputama ostatka skupine. Skupina se mora samoorganizirati kako bi je sigurno dovela do cilja.

Dvije su skupine razvile vrlo različite strategije. Prva je jednu osobu postavila na stolac i odlučila da će samo ona davati izravne upute osobi zatvorenih očiju, kako bi izbjegli kakofoniju različitih glasova, dok joj je ostatak skupine davao prijedloge. Zanimljivo, djevojčica na stolcu nije pripadala „disruptivnoj“, dominantnoj skupini. Ulogu je obavila izvrsno: davala je jasne upute, tražila prijedloge skupine i čekala dok ne bi bila sigurna koji je najbolji sljedeći korak. Druga je skupina zaključila da je najvažnije da svi imaju jednaku priliku sudjelovati, pa su sjeli u krug oko prostorije i davali upute jedan po jedan. Problem je bio što nisu svi bili u dobroj poziciji za davanje uputa – neki sa svojih mjesta nisu ni vidjeli sve prepreke – pa je osoba zatvorenih očiju nekoliko puta udarila u njih.

Razgovarali smo o iskustvu s obje skupine. Prva je bila ponosna na rezultat. Druga je bila pomalo frustrirana, ali je i dalje tvrdila da je element pravednosti – da svatko dobije jednako vrijeme za govor – važniji od sigurnosti osobe zatvorenih očiju. Igru smo igrali otprilike na polovici procesa i ona je prilično precizno pokazala promjenu u razumijevanju funkcioniranja zajednice. Na početku bi slične igre gotovo sve navodile na drugu strategiju, u kojoj se individualna korist stavlja u prvi plan čak i nauštrb zajedničkog cilja. Pred kraj procesa sve smo češće vidjeli situacije nalik prvoj strategiji.

Promjena je postala posebno vidljiva pri pripremi predstava. Sudionici su stvorili četiri forum-predstave iz vlastitih iskustava: zajedno su ih napisali, podijelili uloge i režirali. Na kraju školske godine izveli su ih ujutro pred vršnjacima, a navečer pred roditeljima i nastavnicima. Nastavnici su nam rekli da su primijetili znatno smanjenje nasilnog i disruptivnog ponašanja. Bez kontrolne skupine, naravno, bilo je teško znati je li to posljedica radionica ili jednostavno odrastanja. Ipak, u načinu na koji su djeca međusobno komunicirala bilo je očito da se dogodio pomak: zadirkivanje i vršnjačko nasilje nikada nismo izravno tematizirali, nego smo se usredotočili na izgradnju zajednice, a promjena se ipak prenijela – upravo onako kako predviđa teorija društvenog utjecaja.

Zaključak

Razumjeti društvenu promjenu i pratiti društveni utjecaj jedne pojedinačne aktivnosti oduvijek mi se činilo iznimno zahtjevnim. I dalje u odgovarajuće kućice projektnih prijava upisujem obavezne pomodne riječi – osnaživanje, samozastupanje, izgradnja zajednice, uključivanje – i neke od tih učinaka doista vidim u skupinama s kojima radim. No za razumijevanje mehanizma kako i zašto se te promjene događaju potrebno mi je mnogo više od korelacije podataka. Uvjerena sam da je društvo nevjerojatno složen sustav i da je pripisivanje bilo kakve promjene jednom jedinom izvoru pretjerano pojednostavljivanje, gotovo neka vrsta magijskog mišljenja.

S druge strane, ako radimo u području čija je svrha društvena promjena, kao što je kazalište potlačenih, moramo se usredotočiti na razumijevanje mehanizama transformacije. Najbolji okvir koji sam pronašla za taj zadatak jest distribuirana kognicija kao dio kulturnoga kognitivnog sustava. Ona mi omogućuje razumjeti da trajna društvena promjena zahtijeva intervencije na različitim razinama našega zajedničkog kognitivnog sustava: na razini logičkog i teorijskog razumijevanja svijeta, ali i na razinama tijela, estetike i kulturne matrice.

Tako kazalište potlačenih od puke probe postaje jedno od mogućih sredstava revolucije. Revolucionarni potencijal KP-a nije u velikim gestama i masovnim pokretima, nego u suptilnijim transformacijama pojedinaca i zajednica. Vidljiv je u sposobnosti KP-a da mijenja našu kogniciju – način na koji razumijemo svijet i društvene strukture; komunikaciju – način na koji međusobno djelujemo; te konkretne i kontinuirane akcije koje iz toga slijede.

Literatura

Atran, Scott. 1998. “Folk Biology and the Anthropology of Science: Cognitive Universals and Cultural Particulars”. Behavioral and Brain Sciences 21(4): 547–569.

Bargh, John A., i Melissa J. Ferguson. 2000. “Beyond Behaviorism: On the Automaticity of Higher Mental Processes”. Psychological Bulletin 126(6): 925.

Barkow, Jerome H., Leda Cosmides i John Tooby (ur.). 1992. The Adapted Mind: Evolutionary Psychology and the Generation of Culture. Oxford: Oxford University Press.

Barrett, Lisa Feldman, Michele M. Tugade i Randall W. Engle. 2004. “Individual Differences in Working Memory Capacity and Dual-Process Theories of the Mind”. Psychological Bulletin 130(4): 553.

Bly, Benjamin Martin, i David E. Rumelhart (ur.). 1999. Cognitive Science. Amsterdam: Elsevier.

Boal, Augusto. 2022. Games for Actors and Non-actors. Abingdon: Routledge.

Boal, Augusto. 2009. “World Theatre Day Message”. World Theatre Day, 27 March.

Boal, Augusto. 2006. The Aesthetics of the Oppressed. New York: Routledge.

Boal, Augusto. 2014. The Theatre of the Oppressed. Abingdon: Routledge.

Boyer, Pascal. 1990. Tradition as Truth and Communication. A Cognitive Description of Traditional Discourse. Cambridge: Cambridge University Press.

Chartrand, Tanya L., i John A. Bargh. 1996. “Automatic Activation of Impression Formation and Memorization Goals: Nonconscious Goal Priming Reproduces Effects of Explicit Task Instructions”. Journal of Personality and Social Psychology 71(3): 464–478.

Clark, Andy, i David Chalmers. 1998. “The Extended Mind”. Analysis 58(1): 7–19.

Clark, Andy. 2008. Supersizing the Mind: Embodiment, Action, and Cognitive Extension. Oxford: Oxford University Press.

Conway, Andrew R. A., Nelson Cowan i Michael F. Bunting. 2001. “The Cocktail Party Phenomenon Revisited: The Importance of Working Memory Capacity”. Psychonomic Bulletin & Review 8(2): 331–335.

Freire, Paulo. 2018. Pedagogy of the Oppressed. New York: Bloomsbury Publishing USA.

Ganguly, Sanjoy, i Ralph Yarrow. 2016. From Boal to Jana Sanskriti: Practice and Principles. Abingdon: Routledge.

Ganguly, Sanjoy. 2010. Jana Sanskriti: Forum Theatre and Democracy in India. Abingdon: Routledge.

Gell, Alfred. 1998. Art and Agency: An Anthropological Theory. Oxford: Clarendon Press.

Hutchins, Edwin. 1991. “The Social Organization of Distributed Cognition”. U Perspectives on Socially Shared Cognition, ur. Lauren B. Resnick, John M. Levine i Stephanie D. Teasley, 283–307. Washington: American Psychological Association.

Jackson, Adrian. 2020. “What Now for the Theatre of the Oppressed? Sanjoy Ganguly, Jana Sanskriti”. Razgovor sa Sanjoyem Gangulyjem, 15. svibnja.

Kahan, Dan. 2008. “Cultural Cognition as a Conception of the Cultural Theory of Risk”. U Handbook of Risk Theory: Epistemology, Decision Theory, Ethics, and Social Implications of Risk, ur. Sabine Roeser i dr., 725–759. Dordrecht: Springer.

Latané, Bibb. 1981. “The Psychology of Social Impact”. American Psychologist 36(4): 343–356.

Latané, Bibb. 1996. “Dynamic Social Impact: The Creation of Culture by Communication”. Journal of Communication 46(4): 13–25.

Malley, Brian, i Nicola Knight. 2008. “Some Cognitive Origins of Cultural Order”. Journal of Cognition and Culture 8(1–2): 49–69.

McLaverty-Robinson, Andy. 2016. “Augusto Boal: Aesthetics and Human Becoming”. Ceasefire, 28. siječnja.

Murray, David J. 1995. Gestalt Psychology and the Cognitive Revolution. Athens: University of Georgia Press.

Neisser, Ulric. 2014. Cognitive Psychology: Classic Edition. Hove: Psychology Press.

Pashler, Harold, James C. Johnston i Eric Ruthruff. 2001. “Attention and Performance”. Annual Review of Psychology 52(1): 629–651.

Quinlan, Philip T., i Ben Dyson. 2008. Cognitive Psychology. London: Pearson Education.

Santos, Bárbara. 2019. Teatro das oprimidas. Rio de Janeiro: Philos.

Sloman, Steven A. 1996. “The Empirical Case for Two Systems of Reasoning”. Psychological Bulletin 119(1): 3.

Smith, Eliot R., i Jamie DeCoster. 2000. “Dual-process Models in Social and Cognitive Psychology: Conceptual Integration and Links to Underlying Memory Systems”. Personality and Social Psychology Review 4(2): 108–131.

Sommerhoff, Gerd. 2000. Understanding Consciousness: Its Function and Brain Processes. New York: Sage.

Sperber, Dan, i Lawrence Hirschfeld. 1999. “Culture, Cognition, and Evolution”. U MIT Encyclopedia of the Cognitive Sciences, ur. Robert A. Wilson i Frank Keil. London: MIT Press.

Sperber, Dan. 1996. Explaining Culture: A Naturalistic Approach. Cambridge: Cambridge University Press.

Tooby, John, i Leda Cosmides. 1992. “The Psychological Foundations of Culture”. U The Adapted Mind: Evolutionary Psychology and the Generation of Culture, ur. Jerome H. Barkow, Leda Cosmides i John Tooby. Oxford: Oxford University Press.